Završen susret predstavnika iz Europe na Sinodi u Rimu

U Linzu je u subotu, 31. kolovoza 2024., završen susret predstavnika iz Europe na Sinodi u Rimu.

Cilj i fokus ovoga skupa bio je nastava rada u europskom kontekstu na temu „sinodalnosti“ koju je zadao papa Franjo. Kardinali, biskupi, teolozi, vjernici laici, njih 43, razmišljali su o zadanoj temi, ali bez objavljivanja zajedničke izjave. Međutim, izvješća koja je u subotu predstavilo šest malih skupina, okupljenih u jezične skupine, daju uvid u promišljanja o sinodskom radnom dokumentu Instrumentum laboris.

Što se tiče situacije Katoličke crkve u Europi, u izvješćima se navodi da je Europa „podijeljena i iscrpljena“. Ona ima potrebu „liječenja kolektivnih rana“ i mora biti „poniznija i otvorenija prema svijetu“. Za situaciju Crkve u Europi može se zaključiti da „Europa više nije središte Crkve, samo je srce Crkve u Rimu“. Ovdje se ne radi da se u pokušaju obnove podlegne opasnosti nostalgije, nego uzajamno učiti između Istočne i Zapadne Europe i postati svjestan da je potrebno prigrliti „ekumensku priliku“ u Europi. Europski sudionici na Sinodi su, također, naglasili da katoličanstvo mora gledati „dalje“ i provesti u praksi načelo „misli globalno, djeluj lokalno“.

Kad je riječ o pitanjima službi u Crkvi, jedna je jezična skupina naglasila da je neophodno prevladati „klerikalizam“, ali bez oduzimanja biskupima i svećenicima njihove specifične mjerodavnosti. Na opasnost „birokratizacije“ upozorila je francuska jezična skupina i pozvala na „dužnost savjetovanja“ i supsidijarnost. Predloženo je, također, razviti i nove službe, kao što je služba duhovnog pratitelja. Koje su službe potrebne i korisne ovisi o potrebi i mogućnostima pojedinih mjesnih Crkvi, naglasila je skupina njemačkog govornog područja. Ovdje se također poziva na „formaciju, odgovornost i transparentnost“, iako su naglasili da bi transparentnost u zemljama u kojima je Crkva progonjena mogla, također, biti opasna. Pitanje žena, također se našlo u kratkom izvješću: Sinoda mora „dati primjer kako bi ostala vjerodostojna“, rekla je skupina njemačkog govornog područja, u kojoj su bila i dva biskupa iz istočne Europe, dok su austrijski sudionici bili raspoređeni u druge jezične skupine.

Dvije su skupine također izašle s prijedlogom za „Europsku sinodu“ kako bi se iskustvo sinodalnosti za Europu dugoročno prenijelo u redovito crkveno okupljanje na kontinentalnoj razini. Inicijative iz Južne Amerike mogle bi poslužiti kao model za to, s ciljem stvaranja strukture „u vlastitom europskom stilu“, kako je u svojoj završnoj riječi istaknuo teolog Christoph Theobald, koji je bio dio organizacijskog tima radionice. To bi omogućilo više razumijevanja, solidarnosti i sloge unatoč postojećim razlikama, „međusobno dijeljenje darova“ i jačanje specifične karizme Crkve u Europi. O temeljnoj temi sinodalnosti, u sažecima malih skupina također je rečeno da je dosadašnji sinodalni proces bio vrlo plodonosan i da se mora nastaviti.

Svjetska biskupska sinoda „ne bi trebala biti krajnja točka“, zbog čega su za razdoblje nakon toga predloženi redoviti susreti na svim crkvenim razinama.

Sudionici susreta su naglasili da se: „Novu sinodalnu kulturu može naučiti samo ako ju se prakticira“. Da bi to bilo uspješno, nužna je izobrazba u „razlučivanju“ i učenje „razgovora u Duhu“, kao i novo otkrivanje „krsne karizme“, budući da je krštenje temelj poslanja kršćana u svijet. Procesima inicijacije – tj. uvođenja u kršćanstvo – stoga bi se u budućnosti trebalo posvetiti više pažnje.

Metoda pripremnog susreta u prostorijama bogoslovnog sjemeništa u Linzu temeljila se na vatikanskoj Svjetskoj sinodi. Najveći dio trodnevnog programa činilo je ukupno šest malih skupina od kojih je svaka brojala oko šest osoba. Na ključnim pitanjima iz Instrumentum laboris radilo se u nekoliko sesija, a svaka je sesija započinjala šutnjom i sabranošću. I rad u skupinama i njihovo konačno predstavljanje rezultata s raspravom na plenumu, uokvireno duhovnim poticajima češkog religijskog filozofa i svećenika Tomasa Halika, odvijalo se iza zatvorenih vrata.