Pravovremena, ali zanemarena enciklika

Šezdeset godina nakon objavljivanja, „Pacem in terris“ pape Ivana XXIII., enciklika zadržava snažnu važnost u svijetu koji ratuje u dijelovima i koja ne uspijeva „razoružati srca“, piše glavni urednik vatikanskih medija Andrea Tornielli.

Ljudi danas postaju sve više uvjereni da se svi sukobi koji se pojavljuju između nacija moraju riješiti pregovorima i dogovorom, a ne pribjegavanjem oružju. Prije šezdeset godina sveti papa Ivan XXIII., pred kraj života, podijelio je svoju encikliku Pacem in terris, o miru u svijetu, kao prilog prvim koracima prema razoružanju i detantu. Papa je s velikim realizmom upozorio na rizike novog i snažnog nuklearnog oružja. Šezdeset godina kasnije, taj je tekst i dalje aktualan, ali nažalost neosjetan. Čini se da smo danas potpuno izgubili shvaćanje koliko bi nuklearni rat bio razoran – razumijevanje koje je bilo životno prisutno onima koji su živjeli u travnju 1963. Danas svijet razdiru deseci zaboravljenih sukoba i užasni rat koji je započeo ruskom agresijom na Ukrajinu, a nastavlja se i traje u samom srcu kršćanske Europe. Kultura nenasilja bori se da pronađe svoje mjesto, a čini se da polako mnogi ljudi riječi pregovori ili razgovori smatraju gotovo bogohulnim. Čak je i ideja jačanja svjetske političke vlasti sposobne poticati mirno rješavanje međunarodnih sporova ustupila mjesto skepticizmu. Diplomacija djeluje prigušeno, dok se rat i suluda utrka u naoružanju smatraju neizbježnima.

Ipak, unatoč toj slici, načela koja je papa Ivan XXIII. naveo u enciklici Pacem in terris nastavljaju ne samo izazivati savjesti, već ih svakodnevno provode u praksu oni koji se ne predaju neizbježnosti mržnje, nasilja, prijevara i rata. O njima svjedoče oni zagovaratelji mira koji svakodnevno poduzimaju svoje misije u Ukrajini i u mnogim drugim dijelovima svijeta, često dovodeći svoje živote u opasnost. O njima svjedoče svi oni koji ozbiljno shvaćaju riječi koje je papa Franjo izrekao u Nuncijaturi u Kinshasi prilikom susreta sa žrtvama nasilja na istoku zemlje DR Kongo: Reći ne nasilju nije dovoljno da bi se izbjegla djela nasilja. Također moramo ukloniti korijene nasilja, pohlepe, zavisti i, iznad svega, ljutnje. Čovjek mora imati hrabrosti razoružati srce.