Papa: Matteo Ricci u Kini, evanđelje koje se prenosi kroz dijalog i prijateljstvo

Proučavanje i priprema pobuđuju zanimanje i divljenje, ali ono što privlači jest dosljednost kršćanskoga života, istaknuo je papa Franjo na općoj audijenciji govoreći o poslanju Mattea Riccija, isusovca koji je prije 500 godina, svladavajući teškoće i opasnosti, uspio ući u Kinu, tu veliku azijsku zemlju, i naviještati kršćansku vjeru, piše Vatican News.

Nastavljajući niz kateheza o apostolskom žaru, papa Franjo je na općoj audijenciji 31. svibnja govorio o časnom sluzi Božjem Matteu Ricciju.

Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu. (iz Prve poslanice Korinćanima)

Matteo Ricci je isusovac, podrijetlom iz Macerate, u regiji Marche, a želja mu je bila da ga kao misionara pošalju na Daleki istok. Od vremena Franje Ksaverskoga nijedan drugi isusovac nije uspio ući u Kinu. Ali Matteo Ricci i jedan njegov subrat, nakon što su se dobro pripremili naučivši kineski jezik i običaje, na kraju su se uspjeli nastaniti na jugu zemlje. Trebalo im je 18 godina da dođu do Pekinga – napomenuo je Papa te dodao:

Ustrajnošću i strpljivošću, nošen nepokolebljivom vjerom, Matteo Ricci je uspio nadvladati teškoće i opasnosti, nepovjerenja i suprotstavljanja. Zamislite, u to je vrijeme trebalo hodati ili jahati na konju, prelaziti velike udaljenosti… i on je išao naprijed. Ali koja je bila tajna Mattea Riccija? Kojim ga je putem taj žar nosio? Uvijek je slijedio put dijaloga i prijateljstva sa svima koje je susretao, a to mu je otvorilo brojna vrata za naviještanje kršćanske vjere.

Istina kršćanske vjere u dijalogu s kineskom kulturom

Duh prijateljstva bio je stalni vidik života časnoga sluge Božjega koji je uvijek tražio najbolji način da se uklopi u kulturu i život kineskoga naroda, sve do odijevanja poput budističkih bonzâ. Potom je shvatio – primijetio je Papa – da treba preuzeti stil života i odijevanja učene osobe te je proučavao njihove tekstove kako bi kršćanstvo mogao predstaviti u dijalogu s kulturom i običajima kineskoga društva. Kod obrazovanih je ljudi stoga njegova znanstvena izobrazba pobudila zanimanje i divljenje.

Poznavanje matematike i astronomije Riccija i misionarâ, njegovih sljedbenika, pridonijelo je plodnom susretu kulture i znanosti Zapada i Istoka, koji će tada doživjeti jedno od svojih najsretnijih vremena, u znaku dijaloga i prijateljstva.

Svjedočanstvo milosrđa i poniznosti

Međutim, osnovna motivacija cjelokupnoga djelovanja Mattea Riccija bilo je naviještanje evanđelja – napomenuo je Sveti Otac. Zbog svoje uvjerljivosti u znanstvenom dijalogu stekao je ugled zahvaljujući kojem je mogao predlagati istinu kršćanske vjere. Ali, nešto drugo je privlačilo ljude k njemu:

Osim naučavanja, tu je i svjedočanstvo redovničkog života, krjeposti i molitve: ti su misionari molili. Išli su propovijedati, bili su u pokretu, vukli su političke poteze, sve to: ali su molili. Molitva je to što jača misionarski život, život ispunjen ljubavlju; pomagali su druge, skromne, u potpunoj nezainteresiranosti za časti i bogatstva.

Ono što privlači jest dosljednost života

Koliko je bitna dosljednost vjerničkoga života za djelotvorno naviještanje evanđelja, papa Franjo je istaknuo:

I to se tiče svih nas kršćana koji smo evangelizatori. Mogu Vjerovanje izreći napamet, mogu nabrojati sve u što mi vjerujemo, ali ako tvoj život nije dosljedan tomu, od toga nema nikakve koristi. Ono što privlači ljude jest svjedočanstvo dosljednosti: mi kršćani pozvani smo živjeti ono što govorimo, i ne pretvarati se da živimo kao kršćani, a zapravo živimo svjetovno. Pazite na to, pogledajte te velike misionare – poput Mattea Riccija koji je Talijan – pogledajte te velike misionare, vidjet ćete da je najveća snaga dosljednost: oni su dosljedni.

Njegov misionarski stil važeći je uzor i danas

Papa Franjo je na kraju istaknuo veliki apostolski žar tog isusovca, preminuloga u 58. godini, istrošenoga umorom zbog stalne dostupnosti pred drugima. U posljednjim danima svog života, kad bi ga oni koji su bili uz njega pitali kako se osjeća, Matteo Ricci bi odgovarao da ne zna je li veća radost i veselje koju osjeća u sebi na pomisao da se približio čas putovanja koje će ga dovesti do toga da uživa Božju blizinu, ili pak tuga što će morati napustiti svoje suputnike i čitavo poslanje koje je jako volio.

Misionarski duh Mattea Riccija aktualan je i živ uzor. Njegova ljubav prema kineskom narodu je uzor; ali ono što je još aktualnije jest njegova dosljednost života, svjedočanstvo njegova života kao kršćanina. (…) Braćo i sestre, neka se danas svatko od nas upita u srcu: „Jesam li dosljedan, ili više nisam nego što jesam?“.