Papa: Istinska utjeha potvrđuje da činimo Božju volju

Kako prepoznati istinsku utjehu? To vrlo važno pitanje, kako se ne bismo dali zavesti u potrazi za svojim istinskim dobrom, bilo je u središtu razmišljanja pape Franje na općoj audijenciji održanoj na Trgu svetoga Petra. U ovom liturgijskom vremenu došašća, nastavljajući niz kateheza o razlučivanju, i posebno o duhovnom iskustvu zvanom utjeha, Papa je potaknuo na razmišljanje o tomu kako dobroga duha razlikovati od zloga. Ispit savjesti je ključ da ne dopustimo zlu da onečisti naše misli – objasnio je te dodao – Trebamo naučiti čitati knjigu svojega srca.

Postoji istinska utjeha, ali postoje i utjehe koje nisu istinske. Zbog toga valja dobro razumjeti put utjehe – objasnio je papa Franjo. U traženju istinskoga dobra neka se mjerila mogu pronaći u Duhovnim vježbama svetoga Ignacija Loyolskoga: „Treba da dobro pazimo na slijed misli; pa ako su početak i sredina i svršetak u svemu dobri, skloni svakom dobru ili onome što je u svemu dobro: to je znak dobra anđela. No ako misli koje nam dolaze završe nečim što je zlo, ili što rastresa dušu, … to je jasan znak da to dolazi od zla duha“ (br. 333). Ali što znači da je početak usmjeren na dobro? – upitao je rimski biskup.

Primjerice, dođe mi misao da molim, te primjećujem da je ona praćena ljubavlju prema Gospodinu i bližnjemu, da poziva činiti djela darežljivosti, ljubavi: to je dobar početak. Može se međutim dogoditi da mi se ta misao javi ne bih li izbjegao neki posao ili službu koja mi je povjerena: svaki put kad moram prati tanjure ili čistiti po kući spopadne me velika želja za molitvom! Događa se to, u samostanima. Međutim, molitva nije bijeg od vlastitih zadaća; naprotiv, ona je pomoć u ostvarivanju onoga dobra koje smo pozvani činiti ovdje i sada.

Nakon početka, tu je sredina, odnosno ono što slijedi misao. Valja izbjeći da srce nagriza zli duh – objasnio je Papa. Utjeha ne znači molitvu da bismo se osjećali kao paun pred Bogom.

Zadržavajući se na prethodnom primjeru, ako počnem moliti i, kao što čini farizej iz prispodobe (usp. Lk 18, 9-14), sklon sam tomu da izražavam zadovoljstvo samim sobom i prezirem druge, možda sa srdžbom i zlobom u duši, tada su to znakovi da je zao duh iskoristio tu misao kao ključ koji otvara vrata mojega srca i prenosi mi svoje osjećaje.

Na kraju je svršetak. Kako ne bismo dopustili da se zlo pojavi na podmukao način, važno je upitati se kamo vodi neka misao, teži li prema Bogu ili prema našem egu. Primjerice, – napomenuo je Papa – može se dogoditi da se sav zauzmem za neko lijepo i vrijedno djelo, ali to me tjera da prestanem moliti, otkrivam da sam sve agresivniji i zlobniji, smatram da sve ovisi o meni, sve do toga da izgubim povjerenje u Boga. Tu je očito posrijedi djelovanje zlog duha.

Stil neprijatelja – kada govorimo o neprijatelju, govorimo o đavlu, jer demon postoji – njegov je stil, to znamo, pojaviti se na podmukao, prikriven način. Polazi od onoga što nam je najdraže, a potom nas, malo pomalo, privlači sebi; zlo ulazi potajno, a da to čovjek ni ne primijeti. S vremenom blagost postaje grubost; ona se misao pokazuje onakvom kakva uistinu jest.

Kako bismo pred zlim duhom zatvorili ulazna vrata svojega srca, važno je strpljivo, ali prijeko potrebno ispitivanje izvora i istine vlastitih misli. To je poziv da učimo iz iskustava, iz onoga što nam se događa, kako ne bismo i dalje ponavljali iste pogrješke.

Što bolje poznajemo same sebe, to više opažamo odakle ulazi zli duh, njegove „lozinke“, vrata kroz koja ulazi u naše srce, koje su to točke na koje smo najosjetljivi, tako da ubuduće na njih bolje pazimo. Svatko od nas ima osjetljivije točke, slabije točke svoje osobnosti; odatle ulazi zao duh i odvodi nas krivim putem, ili nas udaljava od istinskoga pravog puta.

Zbog toga je tako važan svakodnevni ispit savjesti – istaknuo je Papa – to je dragocjeni napor oko ponovnoga sagledavanja onoga što smo proživjeli, s posebnoga gledišta. Važno je biti svjesni onoga što nam se događa; to je znak da Božja milost djeluje u nama, pomažući nam rasti u slobodi i svijesti.

Sveti je Otac stoga potaknuo vjernike da se na kraju dana upitaju: Što se dogodilo? Ne u novinama, nego u mojem srcu? Je li moje srce bilo pozorno? Je li naraslo? U završnom je dijelu kateheze ponovno odjeknulo početno pitanje: kako prepoznati istinsku utjehu?

Istinska je utjeha svojevrsna potvrda činjenice da činimo ono što Bog želi od nas, da idemo njegovim putovima, odnosno putovima života, radosti, mira. Razlučivanje se, naime, ne odnosi samo na dobro ili najveće moguće dobro, nego na ono što je dobro za mene ovdje i sada; u tomu sam pozvan rasti, stavljajući granice drugim prijedlozima, privlačnima ali nerealnima, kako se ne bih dao prevariti u traženju istinskoga dobra.

Sveti je Otac na kraju potaknuo sve da i dalje nastoje shvatiti što se događa u njihovu srcu. Za to je potreban ispit savjesti, kako bismo pronašli korijene svojih pogrješaka. Valja naučiti pročitati u knjizi vlastitoga srca što se dogodilo tijekom dana.