Grana hrvatskoga stabla

U Biskupijskom centru u Mostaru u subotu 22. srpnja navečer održana je tribina koja je okupila Bunjevce sa svih strana.

Tema koja ih je okupila je »Bunjevačke grane hrvatskog stabla u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji«, a o njoj su govorili: ravnateljica Gradskog muzeja u Senju prof. Blaženka Ljubović na temu »Kulturno povijesna i gospodarska obilježja identiteta primorsko-ličkih Bunjevaca (sličnosti i razlike)« tijekom koje je istaknula da su Bunjevci hrvatska etnička skupina podijeljena u tri ogranka: Dalmatinske (Dalmatinska zagora i jugozapadni dijelovi Bosne i Hercegovine) Primorsko-lički (Gosrski Kotar, Hrvatsko primorje, i Lika) i Podunavski (Bačka, južna Mađarska i okolica Budimpešte), koje povezuju gospodarske veze, jezik, kao i brojni drugi segmenti, poput duhovnosti, kulture... 

Povjesničar i kroatist dr. sc. Dinko Šokčević govorio je o Migracijama Bunjevaca u Ugarsku, te o radu na oživljavanju običaja maškara u Baji. Po njegovim riječima Bunjevci se prvo spominju u Bačkoj 1622. godine kada je prisilno dovedeno, odnosno protjerano 2000 obitelji. Tada su, kako je naglasio, došli bez svećenika. U kasnijoj seobi su s Bunjevcima došli franjevci misionari, te su počeli osnivati svoje samostane i pročulo se kako je Bačka bogata zemlja, te da u njoj ima svega u izobilju. »Doslovce, kao da u njoj teče med i mlijeko«, rekao je predavač. Jasno je da su takvi informacije zainteresirale narod, te je tijekom 17 stoljeća bilo nekoliko spontani dolazaka u Bačku. Posljednji val i onaj najpoznatiji bio je 1687. godine i zapravo je dio jednog lanca tragičnih događaja, koji pogađa cijelo katoličko pučanstvo.

Prof., v. d. ravnateljice Zavoda za Kulturu Vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković govorila je na temu »Markeri hrvatskog identiteta bačkih Bunjevaca s naglaskom na nematerijalnu kulturnu baštinu«. Govorila je o imenu »Bunjevci«, koji su zapisivani i kao Dalmati, Iliri, Katolici, katolički raci... Čeliković je govorila i o bogatoj nematerijalnoj baštini Bunjevaca iz Bačke, te je naglasila kako su oni jedna od najjačih, pa i najjača Hrvatska grana u Bačkoj. Kako je istaknula Dužijanca je u kazalištu, na ulicama, u zapisima, kalendarima, te se može reći da je marker vjerskog, kulturnog i nacioanalnog identiteta.

Predstojnica Katedre za migracije i manjinske zajednice Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta govorila je na temu »Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca u svjetlu rezultata etnološkog istraživanja«. Govorila je o istraživanjima u kojima se vide sličnosti i razlike, te da sve Bunjevce veže govor, religija i kultura, a li da su regionalno specifične zajednice.

Nakon tribine nazočnima je predstavljena i kruna »Dužijance u Mostaru« koju je izradila poznata umjetnica u tehnici slame Jozefina Skenderović, koja ju je i predstavila. Na kruni su četiri medaljona koja predstavljaju: salaš - Bunjevce iz Bačke, senjska kula Nehaj – bunjevce iz Senja, lička kapa – predstavlja ličke Bunjevce, a sve nas je to, kako je rekla povezalo u Mostaru. Na čelu krune je Mostar i križ. I kako je Skenderović naglasila »Puno tog se promijenilo, ali smo sačuvali vjeru i znamo da smo Hrvati. Tako je zaogrnuta hrvatskim pleterom". 

Kroz ovu večer okupljene je vodila glavna i odgovorna urednica tjednika Hrvatska riječ Zlata Vasiljević.

Tribini je prethodilo otvorenje putujuće izložbe "Bunjevačka nošnja, ris i dužijanca" autora Marinka Piukovića.