Božićna poslanica mons. Ladislava Nemeta, beogradskog nadbiskupa i metropolita i apostolskog upravitelja Zrenjaninske biskupije

Božićnu poslanicu mons. Ladislava Nemeta, beogradskog nadbiskupa i metropolita i Apostolskog upravitelja Zrenjaninske biskupije prenosimo u cijelosti.

Slike koje vidimo o ratu na Bliskom istoku, ali i iz Ukrajine, isto kao i izvještaji s bojišta, pokazuju da su glavni ciljevi napada svih zaraćenih strana, pored onih vojnih, svakako i izvori energije, struje i vode. A u današnjem svijetu, bez električne energije, u mraku, bez vode u modernim zgradama ‒ ne može da se živi, ili je to vrlo teško.

Ako se vratimo samo nekoliko godina unazad, i mi smo znali da živimo u tami. Mi stariji sjećamo se koliko puta za vrijeme ratova devedesetih godina nije bilo struje, pa su se koristile svijeće, uljane lampe, a za važnije ustanove uključivali agregati.

Vjerojatno je uvijek bilo tako. Čovjek je uvijek tražio svjetlo da bi vidio, da bi se oslobodio nesigurnosti tamnih prostora, koji kao teret guše i stežu srce. Božićno vrijeme je od prvih početaka ovog blagdana vezano za svjetlo, točnije za izvor svih svjetlosti, Sunce i posebno Boga.

Jedan od najvećih proroka u Bibliji, Izaija, u svojoj knjizi s radošću piše: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vide veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja« (Iz 9, 1).

Sunce se rađa svakog dana i razgoni pred sobom tamu, nesigurnost i strah. To su dobro shvatili i ljudi prije Isusa, pa je u mnogim mnogobožačkim religijama vrhovni Bog bio bog Sunca. Mislili su i vjerovali da ta zvijezda iznad nas daruje punoću života, da nas održava u životu, da nas obasipa svojim blagoslovom. Prinosili su Suncu darove, nekad čak i ljudske žrtve, da bi odobrovoljili boga Sunce, da mu se zahvale ili da od njega nešto traže. U Rimu, u doba Isusovog rođenja, Sunce je bilo simbol pobjede svjetla nad tamom, a slavilo se kada je u Rimu dan počinjao da biva duži, znači oko 23-24. prosinca. Taj datum i priliku preuzeli su kršćani kada su počeli da slave Božić 25. prosinca. Naravno, sa sasvim novim sadržajem. Jer mi smo shvatili da prava svjetlost dolazi od Boga, kako dalje piše prorok Izaija, i to ne u obliku zvijezde koja bi nas obasjavala, nego u ljudskom tijelu, u tijelu koje je kao naše, a ipak drugačije. »Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterati i miru neće biti kraja nad prestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstiće ga i utvrditi u pravu i pravednosti«, pa dodaje: »učiniće to privržena ljubav Jahve nad vojskama« (Iz 9, 5‒6).

Prorok Izaija nije samo navještavao dolazak svjetla ‒ i, na kraju krajeva, rođenje jednog veličanstvenog djeteta ‒ nego svojim riječima produbljuje simboliku pobjede svjetla nad tamom. Tama je za proroka svako djelo nasilja, bilo da li je ono počinjeno od strane vojnika, ili običnih građana, kako bismo danas rekli − civila.

Pamtimo 3. svibanj 2023. kada je smrtno ustreljeno devetoro đaka i njihov čuvar u osnovnoj školi »Vladislav Ribnikar«. Bili smo zgroženi, nismo mogli povjerovati da je to moguće i kod nas. Pa ipak, dogodilo se; dogodilo se zbog različitih činjenica, spleta okolnosti, ljudskih propusta, neodgovornih osoba, ali i kriminalnog čina. Danas točno znamo da sredstva komunikacije mogu strašno utjecati na naše ponašanje. Znamo koju ulogu imaju mediji i sredstva društvenih komunikacija u vođenju ratova, dezinformacije, širenje mržnje, što sve može da dovede do strašnih tragedija. Rijaliti programi kao što su Zadruge, Farme, Veliki brat tako i dalje šire kulturu tame u ljudskim srcima, bude u ljudima osjećaj, varljivi dojam da je sve moguće i dozvoljeno, da se sve tolerira, da se sve može napraviti onako kao na televiziji. U čovjeku postoje i dobro i zlo, i svjetlo i tama, a čini se da je mnogo lakše povećati u njemu količinu tame nego snagu svjetla. Kako je teško nagovoriti ljude da u ova teška vremena daju nešto za siromahe, a kako je lako naletjeti na nekoliko kockarnica u svakoj ulici ovog divnog grada Beograda, u kojima se gube finansijska sredstva i razaraju životi obitelji i pojedinaca.

Čovjek je pozvan da bude nositelj svjetla, topline i ljubavi. To znamo otkako smo se pojavili na zemlji, ali do koje granice može da ide ta svijest nošenja svjetla, topline i ljubavi ‒ za to smo saznali u osobi Isusa koji se rodio u Betlehemu.

Njegova pojava je od samog početka donosila svjetlo u tamnu noć Palestine. Prvo su pastiri čuvajući svoja stada vidjeli jako svjetlo nebeske vojske, poslije toga je cijela štala u Betlehemu bila obasjana svjetlom anđela koji su slavili Boga. Mudraci sa Istoka došli su slijédeći svjetlo čudesne i tajanstvene zvijezde na nebu. Kada je počeo javno nastupati kao prorok i učitelj, Isus je vraćao vid slijepima, brisao tamu grijeha u srcima ljudi, na gori Tabor se preobrazio, postao sjajan kao sunce, a poslije uskrsnuća postao je neprolazno, vječno svjetlo za sve koji vjeruju u Njega.

Neka ovo svjetlo osvijetli i naša srca, a posebno srca onih koji odlučuju o velikim pitanjima današnjice. Neka političari izađu iz začaranog kruga svojih »interesa«, iz tame zablude da oružje i nasilje mogu da riješavaju probleme čovječanstva, da riješe sporove. Hvala Bogu, još nikad se nije dogodilo da bi neki rat vječno trajao, uvijek se dolazilo do mira, trajnog, ili samo privremenog i djelimičnog. Znajući sve to, zašto je čovjek tako slijep da uvijek iznova srlja u tamu grijeha, nasilja, slijepog nacionalizma ili ispraznog populizma, koji obećava sve a ne ostvaruje gotovo ništa.

Molimo se ovih dana da kršćanski narodi koji vode bratoubilački rat shvate potrebu mira za sve, da progledaju i začuju vapaje živih koji svakog dana pokapaju svoje mrtve. Nemojmo zaboraviti ni ratove među različitim narodima, kao u Svetoj zemlji, u Siriji, u mnogim državama Afrike. Sjetimo se kršćana protjeranih iz Nagorno-Karabaha, kao i izbjeglica diljem svijeta.

U ovom današnjem trenutku, kada se čini da je tama jača nego svjetlo, pogledajmo na malog Isusa pa ćemo shvatiti: pravi izvor svjetla, Bog i novorođeni Bogočovjek, uvijek će imati posljednju riječ, i to ne riječ nasilja i zla, nego života!

 

 

† Ladislav Nemet, SVD,

beogradski nadbiskup i metropolit