Blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije proslavljen u beogradskoj katedrali

U katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu, svečanim euharistijskim slavljem u petak, 8. rujna proslavljen je blagdan Male Gospe.

Svečano misno slavlje predvodio je vlč. prof. dr Ivica Žižić, svećenik splitsko-makarske nadbiskupije i profesor liturgike i antropologije u Splitu, Rimu i Zagrebu uz koncelebraciju vlč. Mihaela Sokola, katedralnog župnika i rektora Marijanum, p. Sebastiana Šujevića, provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, fra Ilije Alandžaka, gvardijana franjevačkog samostana u Beogradu i dekana Beogradskog dekanata, p. Marijana Steinera, superiora rezidencije isusovaca u Berogradu i vlč. Gorana Avramova, vojnog kapelana.

Vlč. Mihael je u uvodu pozdravio goste, pripadnike vojske Republike Srbije, ali i goste svećenike Srpske Pravoslavne Crkve i pripadnike Nacionalne Garde iz Republike Ohajo iz Sjedinjenih Američkih Država. Svoje pozdrave i zahvale na zajedništvu uputio je i predsjedatelju ovog misnog slavlja vlč. Ivici ali i svim svećenicima kao i vjernicima koji su došli kako bi u euharistijskom zajedništvu proslavili rođendan svoje Nebeske majke.

U prigodnoj propovijedi, vlč. Ivica istaknuo je najveću Marijiu vrlinu koja je u današnjem svijetu postala rijetkost, jer ljudi često idu u krajnosti i ekstremnosti, pa se poniznost svela ili na samosažaljenje ili na krajnju oholost. “Kada bismo usporedili raskošan život povijesnih velikana sa skromnim življenjem Marije iz Nazareta, uočili bismo prema našim ljudskim mjerilima veliku razliku i neku čudnu Božju logiku. S jedne strane raskoš, s druge strane skromnost; s jedne strane koji put i umišljena veličina; a s druge malenost pred Bogom; s jedne strane ljudska titula i veličina prema ljudskim mjerilima, a s druge strane Božja titula i veličina prema Božjim mjerilima”, istakao je propovjednik, podsjetivši prisutne vjernike da je Marija, službenica Božija postala upravo svojim skromnim  poniznim prihvaćanjem i izgovaranjem svojeg “DA” Božijem planu spasenja, i upravo tim planom postala posrednik u povezivanju Boga i čovjeka. Čak i nakon tog uzdizanja u Božijim očima Marija nije postala ohola već je svoju dužnost obavljala u krajnjoj poniznosti i tišini.

“Šta je to Marijina malenost, poniznost? Ima li uopće smisla riječ poniznost danas kada se svi osjećaju veliko? Istina, mnogo je lakše govoriti o tome što poniznost nije, nabrojiti sve one mane koje poniznost guše i optužiti sve one osobne ili društvene okolnosti koje promiraju mnogo oholosti, a malo dostojanstva, mnogo površnosti i spoljašnjosti, a malo dubine. Mnogo teže je reći nešto o tome što poniznost jeste, jer i poniznost, pa i oholost govore o onoj ideji koju mi imamo o sebi ili koju su drugi stvorili o nama pa smo ju mi usvojili. Ukratko, poniznost se ne nadodaje. Ona živi sa našim identitetom, u našim aktivnostima, pogledima na život, u našim odnosima. Ona je vrlina po kojoj postajemo sposobni priznati bilo osobne granice bilo osobe vrijednosti. Biti ponizan znači imati uravnotežen, trezven pojam o sebi, te u njegovome svijetlu vrednovati sebe u događajima i odnosima koji nam nadolaze”, rekao je vlč. Ivica.

Najveća obmana ovog svijeta je stavljanje u iste razmjere poniznost i poniženje, zato što današnje društvo sliku poniznosti objašnjava kroz poniženje same osobe, jer onaj koji je ponizan automatski mora trpjeti i poniženje bez mogućnosti samoobrane, ali “ poniženje nije isto što i poniznost i biti ponižen uopće  nije neka vrlina. Štaviše, ponižavati sebe i druge može postati pravi izvor tjeskobe. Takvu poniznost Isus nije želio kada je dao apostolima zapovjed ljubavi i kada im je oprao noge, kada je od njih tražio da služe. Isus je želio nešto sasvim drugo, a to je vrlo dobro prepoznao sv. Pavao u svom himnu o ljubavi. Bez ljubavi ništa ne vrijedi. Ljubav daje vrijednost svemu, a ne traži zauzvrat ništa. Ona ne ovladava niti dominira, ne kontrolira niti postavlja neke zahtjeve. Ljubav ljubi i ispunjava se ljubeći” poručio je propovjednik. Upravo po Mariji, Bog je svijetu dao Isusa, oličenje Božije ljubavi prema svakom čovjeku.

Zaključivši svoju propovjed riječima “Pravi vjernik zna da je svaki čin poniznosti davanje hvale Bogu. On zna da je svaka zahvala motivirana Božijom slavom i da samo u svjetlu povjerenja u onoga koji je izvor života i svake vrijednosti i njegov život prima smisao, ali na svoje spasenje ne gleda kao na vlastitu zaslugu, kako kaže sv. Pavao, nego zato jer je opravdan snagom žrtve Isusa Krista, koji je došao da služi a ne da bude služen i koji je dao svoj život za mnoge. To je Marijina malenost koja u sebi nosi veličinu.”