Biskup Ferenc Fazekas: Važno je da naši vjernici znaju da u Crkvi mogu uvijek izreći svoje mišljenje

Prije tri mjeseca, 11. studenoga 2023., za biskupa je u katedrali svete Terezije Avilske u Subotici zaređen mons. Ferenc Fazekas. U godini u kojoj slavi svoju 40. obljetnicu svećenstva (1984.-2024.), biskup Fazekas za Vatican News govori o svojoj Subotičkoj biskupiji, sinodalnosti, izazovima i nadama. S njim je o tome i povezanim temama razgovarala Antea Marinović.

„Naš papa Franjo želi sve nas probuditi da u svojoj komotnosti ne zaboravimo ispuniti Isusovu zapovijed: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“, ističe u razgovoru subotički biskup, dodajući da su „te ljubavi svakako najviše potrebni siromasi, odbačeni od društva, oni koji žive na rubovima civilizacije, u bijedi, gladovanju. Oni su prvenstveno povlašteni da im se navijesti Evanđelje i da im pružimo svoju pomoć, riječi utjehe, da ih dragi Bog nije odbacio nego da ih ljubi“.

Glede poslanja u zemlji u kojoj su katolici manjina, biskup Fazekas podsjeća da su u povijesti „jedinstvo, autentičnost i ustrajnost manjine uvijek bili to što je dojmilo većinu“, izražavajući nadu „da će to biti i u našem slučaju“.

U svezi trenutne Sinode o sinodalnosti (2021.-2024.), biskup Fazekas ističe da je „dobra većina naših vjernika, kada su čuli za sinodalnost i otvorenost Crkve da posluša svakog vjernika, bila radosna“. U njegovoj su se biskupiji u tom procesu vjernici priključili slobodno iznoseći svoje sugestije. „Zbog toga je važno da naši vjernici znaju da u Crkvi mogu uvijek izreći svoje mišljenje. Mislim da je to dobar početak te da i nakon Sinode treba nastaviti organizirati takozvane okrugle stolove u župnim zajednicama pod vodstvom svojih pastira“, kazao je između ostaloga za Vatican News subotički biskup.

Poštovani biskupe Fazekas, kakvi su Vaši dojmovi prvih mjeseci kao subotičkog dijecezanskog biskupa? Osjećate li podršku svećenika i vjernika u vršenju svoje službe?

Suočavam se onim problemima koji obično čekaju novog biskupa. Istina, neke stvari su mi već bile poznate, u velikim crtama, prije biskupskog ređenja i znao sam da one neće biti lake za rješavati. Bilo je tu također dosta iznenađenja. Vjernici i svećenici mnogo toga očekuju od mene. Ta njihova očekivanja potiču me da, s Božjom pomoću, u ljubavi i sa strpljenjem služim na duhovno dobro svih onih koji su mi povjereni. Više puta moram dragom Bogu vapiti da mi u svemu tome pomogne. Često osjećam da i drugi mole za me, i svećenici i vjerni puk. Nerijetko me hrabre, i izražavaju svoju podršku u mojim „poduhvatima“.

Subotička biskupija ima raznoliku zajednicu koja uključuje Mađare, Hrvate, Slovake, Nijemce, Rusine… Dijeceza time ima univerzalni karakter Katoličke Crkve. Na koji način namjeravate poticati jedinstvo i suradnju među različitim zajednicama?

Zaista je naša Bačka, u kojoj se nalazi naša biskupija, od pamtivijeka bila i jest raznolika, i na nacionalnom i na vjerskom području. Općenito, ovdje žive mirni i tolerantni ljudi, makar je, nažalost, bilo povijesnih trenutaka kada su taj mir i tolerancija bili poremećeni. Budući da je naša kršćanska vjera otvorena prema svim ljudima bez obzira na narodnost, zato prvenstveno to treba isticati. Svakako, nacionalno pitanje nikada neće biti zaključeno, ono uvijek izbije na površinu i to nitko na ovom svijetu neće zauvijek riješiti. Moramo biti realni, ni sama Crkva neće biti pošteđena od svega toga, stalno će tu biti nekih nesporazuma. Zato se svi mi iskreno, ljubavlju, međusobnim poštivanjem moramo približiti kroz češći razgovor.

Oduvijek sam, prije svega, sebe smatrao kršćaninom, tako sam i odgojen te u tom duhu želim pristupiti svim ljudima i predati ono silno bogatstvo što nam Kristovo Evanđelje nudi. Naime, jedini put jedinstvu naroda je naša kršćanska vjera koja sve nas povezuje, vodi i obogaćuje. Tu vjeru trebamo živjeti i o toj vjeri cjelovito propovijedati, o njezinim vrednotama govoriti sa svom svojom mudrošću, smiono i s velikom strpljivošću, moleći Gospodina za mir i jedinstvo za sve narode koji tu žive. Dakako treba pospješiti zajedničke duhovne susrete za sve pripadnike svih uzrasta obaju naroda, da oni budu što češći, da se ostvaruje istinsko bratstvo. 

S obzirom na određeni nedostatak svećenika koji će se u budućnosti osjećati sve više, na koji način bi se i drugi pastoralni radnici mogli više uključiti u život Crkve? Imate li planova za osnaživanje laika u vođenju i podršci crkvenih aktivnosti?

Za sada imamo dovoljan broj svećenika u pastoralu, ali za par godina naše župne zajednice će zaista osjetiti nedostatak svećenika. A s time će naš pastoralni rad zasigurno u nekom smislu trpjeti i manje će biti vidljiviji i očitiji. Daleko je od toga, da ne cijenimo kršćansko svjedočanstvo dobrih vjernika, ponekad su oni čak i spretniji u organizaciji pastoralnog života, ipak naši svećenici, duhovni pastiri ostaju čimbenici jedinstva crkvenih zajednica, oko kojih se okuplja Božji narod. Ne smijemo zaboraviti ni to da je najprirodnije mjesto za svećenike u sakramentalnim obredima, a za laike ovaj svijet, kamo su poslani da kroz svoju zemaljsku djelatnost svjedoče o Isusu Kristu, našem Spasitelju. Valja nam se čuvati od klerikalizacije laika.

Već i sada imamo u dosta velikom broju laike, koji su uključeni u pastoralnu službu: katehete, zborovođe, djelatnici u administraciji, predvoditelji na molitvenim susretima, predavači na raznim područjima teologije, ravnatelji u crkvenim ustanovama… Dakako, neophodno ih je i dalje uključivati i dati im više prostora u dušobrižničkoj službi. Svjesni smo da tu trebamo biti otvoreni, potrebno je međusobno razumijevanje i uvažavanje između laika i svećenika. U budućnosti ćemo morati svakako povjeriti vodstvo neke župe nekoj vjernici ili vjerniku laiku, koji bi bili pogodni za to poslanje, uključujući ih kao predvoditelje u nekim obredima. Ali tu trebamo stalno imati na umu da ako ima zaređenog svećenika ili đakona, da oni to predvode, a da ne budu tek kao statisti, ministranti.

Imate li u biskupiji dovoljno svećenika koji govore hrvatski jezik, kako bi tamošnji katolici Hrvati mogli imati sakramente na svom jeziku?

Za sada imamo. Osim toga, većina naših svećenika govori oba jezika, i hrvatski i mađarski.

Kako vidite ulogu ekumenskog i međureligijskog dijaloga? Katkad se čini da je to samo pristojni običaj, no može li se više surađivati, zajednički raditi za dobro društva, a s drugim kršćanima i zajednički naviještati Evanđelje?

Za razliku od atmosfere od prije par stoljeća, koja je vladala među kršćanima, kada je tu bilo toliko netrpeljivosti između kršćanskih Crkava i zajednica, 20. je stoljeće značilo ipak velik napredak prema približavanju svih kršćana i ostalih religija. Za to trebamo zahvaliti dragom Bogu. Mi kršćani počeli smo zajednički moliti, zajedno učestvovati u raznim dobrotvornim akcijama, organizirali smo također zajedničke konferencije, stručne simpozije, na kojima smo razmjenjivali svoja iskustva i znanja na biblijskom, teološkom, pastoralnom području. Tako da smo odjednom osjetili da više nismo zavidni jedni drugima te smo došli do zaključka da smo potrebni jedni drugima. Mislim, iz svoga iskustva, da je naša Katolička Crkva najudaljenije otišla na tom putu. Možda sada vlada neki „status quo“ i kao da tu nema više nekog pomaka. Kršćani se u ovom trenutku ne usuđuju napraviti naredni iskorak.

Dakako, svi žele u svojim zajednicama o svemu tome promišljati: kako ćemo dalje? Naravno, već ima slučajeva, da katolički svećenik navješćuje Božju riječ u drugim kršćanskim crkvama i obrnuto. Uvijek tražimo što više prigoda za susrete duhovnih pastira kršćanskih Crkava i zajednica. To se stvarno odvija u prijateljskom ozračju i u međusobnom poštovanju. A to puno znači za kršćanske vjernike, osjeća se  neki mir među njima i nekako se nazire da već imamo neko jedinstvo i da sve nas u ljubavi povezuje naš Spasitelj Isus Krist. Ova činjenica nas potiče da zajednički svjedočimo o svojoj vjeri, o našim kršćanskim vrednotama ovom jadnom svijetu.     

Sekularizacija predstavlja izazov za mnoge vjerničke zajednice. Zbog neki bježe od svijeta. Ipak, papa Franjo kaže da je lijepa i privlačna Crkva koja voli svijet, a da ga ne osuđuje i koja se daje za svijet. Kako ohrabriti vjernike da aktivno svjedoče svoju vjeru u suvremenom društvu i navještaju Boga koji je „toliko ljubio svijet“?

Bez nekog prijezira, mora se konstatirati da je ovaj svijet zaista bolestan. Takve se ideologije šire koje su ponekad neljudske. Nerijetko sve ovo zbunjuje naše vjernike i stavlja ih na kušnju: kako na njih reagirati, što možemo uopće ovdje napraviti? Dakako, svijetu je potrebno otkupljenje, spasenje, ljubav. Po nalogu Isusa Krista, Crkva ima svoje poslanje u svijetu da pod vodstvom Duha Svetoga navješćuje Radosnu Vijest svim ljudima, milosrdnu ljubav Nebeskoga Oca. Ali trebamo znati, da će se ovaj svijet uvijek, na neki način, suprotstaviti Evanđelju. Na Posljednjoj Večeri naš Spasitelj nije uzalud molio svome Ocu za svoje učenike, tj. za sve nas, da nas očuva od onog mentaliteta svijeta, koji se neprestance protivi Bogu. Usprkos tome Isus nas ipak šalje u svijet, kao što je On od Oca poslan na ovaj svijet, štoviše: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“ (Iv 3,16). Sveti Ivan Apostol vrlo lijepo razrađuje bivalentnost, dvovrsnost, dvoznačnost svijeta. S jedne strane kao stvarnost koja je protiv Boga, a s druge strane to je mjesto, gdje je potrebna Božja ljubav. U toj svijesti treba svaki kršćanin hodati po ovom svijetu. Pokazati ljubav, a ne očekujući od svijeta zahvalnost. Sveta Majka Terezija je rekla: „Dobro koje učiniš danas, ljudi će zaboraviti sutra. Ipak, čini dobro!“. Pored toga Kristov svjedok, koji pođe svijetu, mora biti uistinu osnažen, prema Svetom Pavlu: „opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za Evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere!“ (Ef 6,14-16). Ako toga nemamo možemo se pokliznuti i postati kao ovaj svijet, ne pružajući mu nikakvo svjetlo, pravu radost i čvrstu nadu.

Naš papa Franjo želi sve nas probuditi da u svojoj komotnosti ne zaboravimo ispuniti Isusovu zapovijed: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Te ljubavi su svakako najviše potrebni siromasi, odbačeni od društva, oni koji žive na rubovima civilizacije, u bijedi, gladovanju. Oni su prvenstveno povlašteni da im se navijesti Evanđelje i da im pružimo svoju pomoć, riječi utjehe, da ih dragi Bog nije odbacio nego da ih ljubi. Nije bez pogibelji ona evangelizacija koja je usmjerena prema bogatima. Naime, možemo se zaraziti njihovom samodopadnošću, samodostatnošću, a s time bismo izgubili vjerodostojnost i ne bismo bili kadri živjeti Kristovo učenje koje je otvoreno svim ljudima. Svakako srce imućnih treba otvarati za svoju siromašnu braću i sestre.

Evanđelje nam je dano da slušamo, da činimo ono što je Isus učio i činio prema svima koje je susretao. Stoga je zgodno da na završetku nedjeljne Svete Mise potaknemo vjernike s nekoliko rečenica da i oni čine isto, što su kao poruku čuli u misnim čitanjima.

Svakako se ne smijemo obeshrabriti zbog neuspjeha ili, ako se uprljamo, da se znamo ponovno podignuti i nanovo se odlučiti bez bojazni za iskreno, smjerno i radosno svjedočenje, jer smo stvarno potrebni ovome svijetu. Treba ih potaknuti, da se mole prije nego što krenu u svijet, na svoje radno mjesto, da se pokaže kao pravi Kristovi sljedbenici. Na koncu, mi ćemo biti svijetu jedino onda privlačni, ako iskreno, smiono, smjerno živimo i svjedočimo svoju kršćansku vjeru, a ne onda, kada postanemo isti kao svijet.

Sinodalnost je ponovno važna tema u Katoličkoj Crkvi. Kako namjeravate poticati veću uključenost vjernika, muškaraca i žena, svećenika i drugih članova Crkve u procesima odlučivanja unutar biskupije?

Dobra je većina naših vjernika, kada su čuli za sinodalnost i otvorenost Crkve da posluša svakog vjernika, bila radosna. U našoj su se biskupiji u tom procesu i naši katolici priključili sa svojim sugestijama. Zbog toga je važno da naši vjernici znaju da u Crkvi mogu uvijek izreći svoje mišljenje. Mislim da je to dobar početak te da i nakon Sinode treba nastaviti organizirati takozvane „okrugle stolove“ u župnim zajednicama pod vodstvom svojih pastira. Sve te sugestije treba onda iznijeti na sastanku svećeničkog vijeća ili na nekim drugim zgodnim susretima. Imam i plan osnivati pastoralno vijeće kojeg do sada nije bilo na razini biskupije, jer će sinodalnost, naš zajednički hod u vjeri, i dalje teći i poslije ove trenutačne biskupske sinode. U tome očekujemo i smjernice biskupskog zbora.

Kao što je poznato u Republici Srbiji katolici su manjina. Što bi, prema Vašem mišljenju, većina mogla naučiti od manjina, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj i drugim zemljama?

Nažalost, tamo gdje su katolici većina teško prodire kršćanski duh. A tamo gdje smo manjina još teže. Jedino nas tješi i hrabri da ima trenutaka kada nas suvremeno društvo uvažava. Kao što su kršćani u starom vijeku bili zaista kao mala skupina ljudi u velikom Rimskom Carstvu koji su svojim istinskim življenjem pridobili svoje sugrađane, tako će nas i danas većina prihvatiti ako živimo vjerodostojnim životom, ako svojim djelima pokazujemo ono što vjerujemo i ono što govorimo. U povijesti su jedinstvo, autentičnost i ustrajnost manjine uvijek bili to što je dojmilo većinu. Nadamo se da će to biti i u našem slučaju.

Na kraju, ali ne manje važno, koje su Vaše nade i vizije za budućnost Subotičke biskupije? 

Imam naslijeđene probleme: loše i ruševno stanje naših starih crkava, gdje nemamo više katoličke zajednice, kao i zabrinjavajuće stanje naše stolne bazilike u Subotici, naša biskupijska gimnazija „Paulinum“, starački dom za svećenike, Teološki Katehetski Institut… Sve to moramo zajednički rješavati u dogovoru sa svojim svećenicima, kao i s onim laicima koji su u tome stručni. Sve će to, zasigurno, u mnogo čemu obilježavati moju biskupsku službu. Dakako treba se poboljšati djelatnost Caritasa, kvalitetnije urediti dekanske susrete i duhovne obnove za svećenike. Također imam želju pohoditi naše župne zajednice po cijeloj našoj biskupiji.