U mojim cipelama

Bog nas vodi korak po korak kroz život. Kada Ga primimo za ruku s povjerenjem, dopuštamo Mu da nas vodi kroz dan. Naša budućnost često nam se čini nesigurnom, krhkom, neizvjesnom. Nju samo On zna. Zato nam je i potrebno povjerenje u Njega. Sve tjeskobne brige odbacujemo ako ne sumnjamo u Njegovo obećanje da će se brinuti o nama. Treba se opustiti i uživati u putovanju u Njegovoj prisutnosti, pouzdajući se da će On otvarati put ispred nas.

Na pravom smo putu kada slušamo više Njega, a manje svoje sumnje. On nas vodi putem koji je isplanirao baš za nas.

On se brine o nama. Samo je potrebno uzdati se u Njega uvijek, u svim okolnostima. I kada smo iscrpljeni, i kada sve djeluje ili ide loše.

Nalazimo se na putu koji je On isplanirao. Ništa nije prepušteno slučaju. On je sa nama u sadašnjosti. Milostan je svaki trenutak s Njim, u Njegovoj prisutnosti. Kada mu se prepustimo, On upravlja naše korake i vodi nas stazom mira.

A naravno da su svi naši putevi puni prepreka. Nećemo uprljati svoje cipele po prostranim i ravnim putevima, već po uskim i strmim. Cijeli život nailazimo na križeve, imamo uspone i padove. Svatko od nas. Nitkoga križ ne zaobilazi. Bitno je samo prihvatiti ga. Zagrliti ga i ići sa njim, a ne shvatiti ga kao teret. To je naš križ, baš naš, po našoj meri.

I kada nam se čini da je drugima lakše, bolje, nije tako. Svatko od nas od Boga dobija onoliki teret, onoliko težak križ koliki može ponijeti i podnijeti. Svatkoga vodi njemu namijenjenim putem. Budimo na pomoć jedni drugima, ne na osudu. Olakšajmo puteve jedni drugima, podržavajmo se.

„Prije nego što počneš suditi o meni i mom životu, obuj moje cipele i idi mojim putem. Prođi ulice, brda i doline. Oseti bol i sreću. Prođi godine kroz koje ja prolazim, padni preko svakog kamena koji se meni našao na putu. Ustani uvijek ponovo i idi istim putem, kao što i ja radim. I tek mi onda možeš suditi“ (Patrijarh Pavle).

Jelena Pinter