Svetkovina Presvetog Trojstva

Uz liturgijska čitanja svetkovine Presvetog Trojstva razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu.

Iv 16,12-15

Postoje krasne rijeke. Poneka zna imati prelijepe vodotokove, slapove, zavoje; pružati prekrasne prizore. No, sve te divote, koliko god mamile pogled i privlačile oči, koliko god da se činile dobrim, ipak ne mogu biti iznad onog što je zaista pravo čudo: nikada ne mogu nadvisiti sȃm izvor! Tamo je rijeka najbistrija, tamo je najsvježija i, ono što je najvažnije a oko najčešće ne primjećuje, tamo je voda koja krijepi i koja daje život, zdrava je i pitka. Puno je toga što izgleda privlačno, ali ne daje, ne diže život. A upravo je to čudo izvora! Danas smo na izvoru! Puno je toga i u vidljivom i u nevidljivom svijetu na čemu nam pogled očiju i pogled duha može zastati, puno je onoga što zovemo dobrim a izvor svemu tomu je upravo u otajstvu pred kojim danas stojimo. Otajstvo Presvetog Trojstva! Ovdje je izvor svemu, ovdje sve počinje. O Presvetom Trojstvu napisana su brda knjiga, znanstvenih rasprava. No, ono kao takvo uvijek ostaje misterij, božanska tajna: Jedan je Bog, ali su u njemu zapravo tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti! Tri su, ali jedan Bog – razumu to nije lako shvatiti. Buni se, ima poteškoće. A zapravo, ono glavno, ono što je Bog htio da čovjek spozna, moguće je dokučiti. Mi, ljudi, rekli bismo ovako: njih Tri su kao Jedan. Da, tako je to kod nas ljudi koji smo kao tj. na sliku Božju pa kod nas onda treba ono „kao“. No, Bog nije ničija slika, nego original i zato su njih Tri zaista Jedan! Što to znači? U Svetom pismu, ako se bolje pogleda, može se kod Presvete Trojice uočiti nešto neobično, ali veoma lijepo i na prvi pogled neobično: kada govori Otac, ne govori o sebi; On govori o Sinu (npr. u prigodama Isusova krštenja, preobraženja na Gori itd.); kada Duh Sveti dolazi u srce vjernika, ne uči ga o sebi nego ga uči reći Abba, Oče i Maranatha kojim se doziva Sina: Gospodine, dođi! Sin vrši volju Očevu i ide na križ, međutim ne poradi toga da ispuni svoju volju i proslavi sebe, nego kaže: Oče proslavi ime svoje! Otac će Ga proslaviti i postaviti iznad svakog imena, i Sinu će se prignuti svako koljeno. Otac proslavu, dakle, ne traži za sebe nego slavu predaje Sinu. Kad je otkupio čovjeka i dobio gospodstvo nad njim jer je proslavljen od Oca, Sin se neće ustoličiti nad ljudima kao zemaljski gospodari nego im šalje drugog Branitelja – Duha! On će voditi dalje. Duh Sveti ulazi u ono što je činio Isus, baštini Njegovo djelo, ali neće ga iskoristiti za sebe nego, kako Isus reče, On će mene proslavljati. Tko pažljivo promatra njihov međusobni odnos, počinje nazirati duh kojim Presveta Trojica (o)dišu. Oni kao da vezu jedno neobično životno kolo u kojem nitko ne traži ništa za sebe, nego ljubi, radi i žrtvuje se za druge. A onaj drugi ga prihvaća i proslavlja! Evo Izvora Dobra! Evo čistog, bistrog i životodajnog Izvora života. Iz tog preobilja i mi smo potekli. Dolazeći iz njega Isus nas je ljubio i ostavio nam svoju zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. Takva ljubav stvara novu stvarnost. Da budu jedno kao što smo i mi jedno, Sin govori Ocu, dakako u zajedničkom Duhu – u Duhu zajedništva! To je dobrota našeg Boga: svoj intimni život bliskosti i zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga On ne taji i ne čuva samo za sebe nego ga širom otvara i želi uvesti u nj čovjeka. Evo, izvora svakog dobra! Evo bogatog dara što ga je čovjeku namijenio dobri Bog! Kako bi se promijenio život naših obitelji kada bi otac i majka tako postupali, kada bi djecu odmalena učili ovako živjeti. Kako bi se naša sela i gradovi preobrazili kada bismo jedni prema drugima ovako postupali! Zapravo, već kada počinjemo malene učiti da na sebe stave znak križa, trebali bismo im ovo tumačiti. Tek onda će razumjeti znak križa, tek onda će im biti jasno što to znači ići u život u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Onda postaje jasno da znak križa nikada ne može biti razlog podjele među ljudima; križ ne može dijeliti nego samo spajati. Jer onaj tko zna što taj znak označava, kakav je život koji između sebe dijele Presveta Trojica i nas u nj zovu, taj zna da je jednak znak križa učinjen s pet, s tri ili samo s jednim prstom. Jednak je ako kao znak upućuje na isti život Oca i Sina i Duha Svetoga. Nitko se ne bi trebao bojati stati pred Boga u tišini svoje sobe i zamoliti da ga puni Duhom dobrote da je može dijeliti s drugima. Potrebno je moliti za ovakvu dobrotu jer čovjek bez nje ne može – život je mogao poteći samo iz nje, samo će ga ona očuvati! Dobro dano, podijeljeno s drugima nije samo za danas – ono je sjetva za sutra. Ono popločava put budućim naraštajima i stoga se ispostavlja kao duhovni identitet današnjih Isusovih učenika zapisan u vremenu. Svjedočanstvo ljubavi. Po uzoru na Presvetu Trojicu Isusov učenik pozvan je promišljati i sadašnjost i budućnost, i osobni i društveni život pod vidom dobra, ne samo dobra za sebe, nego dobra i za drugoga, koji jest sad živ, ali i za onoga koji se tek treba roditi. Ako ono dobro koje želi za sebe od srca bude pružao drugome, gradit će novi svijet. Zato je Svetkovina Presvetog Trojstva, Jednoga Boga u množini odnosa koje žive Otac, Sin i Duh Sveti, prigoda vjerniku razmotriti svoje odnose. I onaj s Bogom i one s ljudima – što u njima živi, što prima a što dijeli s drugima. I poziv je moliti Gospodina da nam uvijek daje dobrotu koju ćemo dijeliti i mudrost kako to što bolje činiti. Da bi naš, i osobni i zajednički crkveni život, bio sve više u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.