Skupa ka vrhu

Svi naši putevi su pomalo teški, strmi, puni prepreka i križeva. Vjernicima je cilj nebo. No, treba se uspeti uz planinu da bismo uživali u pogledu. Teško je odvažiti se i krenuti. Ali, svi mi već svojim rođenjem krećemo na svoju pustolovinu. Zajedno sa svojim prijateljima, obitelji, ali ponajviše sa Kristom. On je uvijek uz nas. Iskustvo hodočašća u Međugorje za mene je neprocjenjivo blago. Upravo odlazak Gospi na brdo Ukazanja, i Križevac, spuštaju me na zemlju, tada shvatam da sam malen čovjek pun slabosti. Pogled iz podnožja brda ka vrhu pomalo uliva strah. Pa se onda kolebaš – možda bolje ne, jako je sunce ili će pasti kiša, umorit ću se, možda mi osobe oko mene neće odgovarati, i tisuću i tisuću drugih isprika. A onda shvatiš da imaš nekoga pored sebe ko bi te mogao podržati, pridržati, ohrabriti, nasmijati. Prijatelj, netko iz obitelji, suprug/supruga, dečko/djevojka. Izuj obuću, osjeti oštro kamenje pod stopalima, okusi bar malo Kristove muke. Krunicu u ruke, osmijeh na lice, molitva u srcu i pjesma na usnama. Penješ se, brojiš korake, postaje križnog puta, promatraš oštro kamenje. Sklizneš se, pa se pridigneš. Dobiješ ruku pomoći. Ljudi te obilaze, idu svojim putem, brži su možda, pa misliš da si slabiji, lošiji. Toplo ti je, sunce se pojavljuje iza brda, kaplje znoja ti kvase lice. E, tu vidiš Isusov lik. Izbičevan, sa teškim križem na leđima, popljuvan, znoj i krv mu na licu, bos hoda po kamenju. Na vrhu je uskrsnuo. A do vrha je trpio bol, uvrede, muku. No, mnogo više je trpio nego ti. Usput moliš, pjevaš, meditiraš, razmišljaš. Prolaziš svoj križni put, ali uz Njega. Mnogo je lakše kad imaš podršku, snagu, ohrabrenje od Onoga koji je to sve već prošao zbog tebe. Kroz život te osuđuju, kao i Njega. No, uzimaš svoj križ i ideš s Njime kroz život. Nosiš na “svojim leđima”, u svom srcu, duši, sve uvrede, poteškoće, boli, muku, svađe, … Padaš … Jednom, drugi put, treći put, … Ali tu je i Marija. Naša Gospa koja te ohrabruje, tješi. Susrećeš prijatelje koji ti pomažu. Dodaju ti vode, pridignu kad sklizneš, padneš. Tvoj lik ostat će utisnut u srcima onih koji su te susreli na putu ka vrhu. Zato što ćeš i ti druge hrabriti, tješiti, pridržati. Veoma je bitno drugome pomoći. Fizički, ali i duhovno. Posavjetovati. One malaksale u vjeri usmjeriti. Dati im nadu. A onda dođu trenuci i kada te svlače. Kada žele da te ogole, da te ponize, da tvoju intimu iznesu drugima. Najbolja je ogoljenost ipak kada dušu očistiš u ispovjedaonici od grijeha i propusta. Kada čistiš svoje srce. Pribijaju te na križ rugajući ti se zbog tvojih propusta. Utrljavaju ti ih na nos i upiru prstom u tebe. Pred vrh je najteže. Vidiš ga i žurno hitaš k njemu. Ali tada je najteže. Strmo, klizavo. Pred vrh treba usporiti i sabrati se. Strpljivo i ustrajno. Stiže pomoć, i od ljudi i od Boga. I onda vrh … Sva ljepota neba, oblaka, izlaska sunca i njegovih zraka. Uspio si i uživaš u predivnom pogledu i sa voljenim osobama oko sebe. Neke osobe još uvijek pristižu, bore se, izmučene su i znojave. Bodriš ih. I na kraju svi skupa uživamo, skupa smo i stigli na vrh. Ljubav je pobjedila. Jer Ljubav je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje (1 Kor 13) ...

Jelena Pinter