Razmatranje uz 5. vazmenu nedjelju

Uz liturgijska čitanja 5. vazmene nedjelje razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu.

Iv 13,31-33a.34-35

Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Nakon što je Judina odluka postala jasna, Isus reagira, ali nema kritike, nema osude, nema protumjera: on počinje govoriti o proslavi! O njoj govori kao o nečemu što se zapravo već dogodilo! Poslan u Očevoj ljubavi, on je – perući im noge – svojim učenicima očitovao totalno predanje za njih. Očitovao je neizmjernu ljubav koja ni pred čim ne uzmiče, ni pred izdajom, silama sljepila i mržnje tj. tame. Zato može reći da je proslavljen Sin Čovječji i da je već proslavio Boga u sebi. U njegovim postupcima postalo je očito da tama nije uspjela nadvladati svjetlo – ono svijetli ljubavlju koja ni pred čim ne staje, pa ni pred fizičkom eliminacijom. Ljubav je to koju ništa ne može ugušiti tj. zaustaviti. Isusova slava je Njegova ljubav. Izdaja ne može spriječiti, ne može ublatiti, potamniti gestu pružanja zalogaja kojim Isus i zadnjom prilikom ljubi Judu pružajući mu zalogaj saveza. Ljubav se ne uskraćuje ni izdajniku – ljubav nikad ne prestaje! Upravo ljubav koja ne uzmiče ni pred izdajom, ni pred najdestruktivnijim situacijama pa ni pred smrću, upravo ta ljubav jest odsjev lica Oca nebeskoga; njome se Bog proslavio u Sinu. Taj čin davanja do kraja proslava je ljubavi jer ona je pobijedila – premjerila je tamu i njenom zadnjem zakutku donijela – zadnjem njenom sinu, ponudila svjetlo. Otac laži, koji uvijek laže i iskrivljava ljudima sliku Boga ovim je činom pobijeđen jer je postalo očevidno da Božja ljubav ide do kraja i nikad ne staje; da uvijek nudi svjetlo i život, a da tama i smrt potječu od onog tko ovo svjetlo iskrivljuje i nastoji potamniti. Prvim zalogajem kojeg Biblija spominje, Otac laži je čovjeku Boga predstavio kao onog koji mu nešto krije, koji čovjeku zabranjuje zalogaj da ne bi postao kao bogovi. U zalogaju kojeg Isus nudi Judi padaju sve laži i prividi jer Bog se daje do kraja. Jedino što ostavlja netaknutim i ne dohvaća jest sloboda u kojoj čovjek odlučuje Bogu odgovoriti ili ne. …kamo ja odlazim, vi ne možete doći. Isus je još malo s učenicima, dakle sprema se otići, kako je pisano. Učenici ne mogu za njim, iako bi željeli. No, moći će tada kada, upoznavši ljubav koju ima za njih, budu u stanju ljubiti kako je on ljubio njih. Tada će biti gdje je On, jer On će biti u njima i oni u njemu. Jer svatko obitava ondje gdje ljubi: tamo je gdje mu je srce. I vidjet će njegovo lice u svakom bratu koga ljube, bez obzira o kome se radi, makar i o Judi. Ako budu tako ljubili, svi će Ga moći prepoznati na njihovu licu. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge… Ishodište ljubavi – kao i poslanja – jest Bog jer on jest ljubav. Poslanje o kojem Isus kasnije govori u najužoj je vezi s ljubavi te se oni međusobno interpretiraju. Isus u Velikosvećeničkoj molitvi svrhu svog poslanja izražava upravo u terminima ljubavi: da u njima trajno bude ljubav kojom si ti mene ljubio, i ja u njima. Kao što će se poslanje Sina nužno nastaviti u poslanju učenika u svijet, tako se i ljubav Sina, koju prima od Oca, treba nastaviti u ljubavi učenika. Time su učenici osposobljeni, ali i obvezani na ljubav. Ljubite jedan drugoga kao što sam i ja vas ljubio. Veznička konstrukcija kao što ovdje označava da je Isusova ljubav i primjer i temelj. Ta se zapovijed ne zove novom zbog njezina sadržaja – zapovijed ljubavi postoji gotovo u svim religijama i u Starom zavjetu – nego zato što je unaprijed dana u Isusovoj ljubavi, koja je ljubav Oca, i zato što je iz nje izvedena. Dakle, mjera ljubavi koju zapovijeda Isus nije ljubav kako je shvaća čovjek nego kako ju je On živio. Stoga se ovdje ne radi o bilo kojoj ljubavi ili instinktivnoj sentimentalnosti nego mjera učenikove ljubavi jest Isusova ljubav kojom on ljubi do kraja, a ako je potrebno polaže i svoj život za prijatelje. To je u Evanđelju očevidno. Petrova reakcija nikada mi ti nećeš prati noge pokazuje da (ne)svjesno ne pristaje na zahtjev predanja u ljubavi kojeg pred njega i druge učenike postavlja Isus ovim činom i kojim ih želi osposobiti i obvezati na ljubav. Taj zahtjev izričito je istaknut u Prvoj Ivanovoj Poslanici: po tomu smo spoznali ljubav što je on za nas dao svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću. Iza govora o Isusovoj ljubavi prema Judi slijedi navještaj Petrova zatajenja. Ljubav koja ne zastaje ni pred izdajom, ni pred zatajenjem! Ljubav koja počiva na sentimentalnostima ovdje bi stala i rekla da nema koga ljubiti. Isusova ljubav ni ovdje ne staje nego ljubi svoga izdajnika i onoga koji će ga zatajiti. Takva ljubav ide do kraja i savršena je. Zbog svega rečenoga, ljubav koju Isus pruža i zapovijeda jest nešto što nadilazi ljudske snage. Ona je nešto što čovjek po sebi nema, ali možeo primati i tako nadilaziti sami sebe, rasti, ići u novinu i dubine života. Upravo ovdje nailazimo na korektiv koji usmjerava na ispravnu duhovnost: ako Isusov učenik treba imati nešto što nema, znači da to treba primati. Ne može učenikova duhovnost počinjati s njim, vrtjeti se oko njega i završiti s njim – u tom slučaju na koncu će imati samo ono što je njegovo. Prava duhovnost znači biti otvoren – da se u učeniku kao i u Isusu spoje nebo i zemlja. Ljubiti kao On može samo ako dopušta da On u njega ulijeva svoju ljubav, svoja nadahnuća. Kršćanin je onaj tko je inspiriran, nadahnut, vođen Duhom Njegove ljubavi. Stoga je ljubav po uzoru na Isusovu korak u učenikovu proslavu!