Razmatranje uz 3. nedjelju došašća

Uz liturgijska čitanja 3. nedjelje došašća razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu.

Sef 3,14-18a

Prorok Sefanija početkom poglavlja, iz kojeg čitamo odlomak prvog čitanja, upućuje oštre kritike Izraelovoj društvenoj eliti: narodni vođe su lavovi koji riču, suci su mu vuci večernji, proroci su lažljivci i razmetljivci, a svećenici skvrne Svetište i krše Zakon. Konstatirajući opću pokvarenost, naviješta Božju kaznu nad svima: i ljudi i životinje bit će istrijebljeni sa zemlje. Dan Gospodnji bit dan tjeskobe, tame, poziva na uzbunu… Taj ton će prevladavati gotovo do konca knjige. Međutim, u nastavku poglavlja nakon govora o pokvarenosti prorok izgovara riječi današnjega prvog čitanja. Iznenada mijenja ton: Gospodin je povukao svoju osudu! Nije narod promijenio smjer nego – Gospodin! On je Izraela riješio njegove osude, neprijatelje uklonio! Jer je odlučio nevjernoj zaručnici obnoviti svoju ljubav. Zato je prorok Sefanija poziva na klicanje od radosti. Dan Gospodnji bit će dan suda, ali ne grešniku već grijehu. Tko se odrekne grijeha neće biti osuđen. Neposredno prije našeg odlomka prorok govori kako će Gospodin ukloniti iz zemlje hvalisavce i pustiti da opstane samo skroman i čedan narod. Dakle, Gospodin već sada u svom teško korumpiranom vidi budući ostatak skromnog i čednog naroda. On u njemu traži ono što je Njegov odraz i, unatoč svemu, pronalazi ga! Na narodu ostaje prionuti uz ovako dobrostivu odluku Božju, odreći se grijeha i primiti Ga u svoju blizinu. Iz ovoga proizlazi da su Gospodinova riječ i blizina narodu urgentan poziv na odluku. On ne želi kaznu i istrjebljenje. Dolazi pročistiti kako bi, obogaćen Božjom blizinom, Njegov narod mogao klicati od radosti.

Lk 3,10-18

Hebrejski jezik kojim je pisan Stari zavjet upotrebljava čak dvadeset i sedam različitih riječi da bi izrazio radost. Dakle, već u Starom zavjetu ona je neobično važna stvarnost, a kamoli u Novom koji se temelji na Radosnoj vijesti – Evanđelju. Stoga već iz ovih šturih odrednica postaje razvidno kako Svetom pismu smrknutost, sumorna ozbiljnost i namrgođenost – koji su tako česti čak i kod pobožnih ljudi – nisu na cijeni nego su znak da nešto sa čovjekom nije u redu, pogotovo sa pobožnim. Što je pobožniji trebao bi biti radosniji! Prošle nedjelje smo vidjeli kako nas pojava Ivana Krstitelja uči o zauzimanju temeljnog stava prema životu, pustinji i Bogu, a danas nas poučava o odnosu prema čovjeku. Ivanu dolaze tri grupe ljudi. Što nam je činiti? To je pitanje koje postavljaju ljudi spremni sve što jesu staviti na raspolaganje Božjoj volji; ljudi koji su shvatili da po starom dalje više ne ide nego da treba nešto promijeniti. Da treba u pustinju svog života pustiti Božju blizinu kako bi poteklo klicanje i radost. Ako danas netko potraži savjet kako se pripremiti da bi se što bolje dočekalo Božić, čut će upute: posti, moli se, idi na sv. Mise/zornice… Dobri i ispravni odgovori. Ipak, Ivan Krstitelj, koga susrećemo u evanđeoskom odlomku, ne daje takve religiozne savjete. On pred dolazak Kristov kaže: tko ima dvije haljine, neka podijeli; tko ima hrane, neka čini isto tako… Ne samo da je konkretan, nego je i nepogrešivo precizan. Puno puta se pobožne molitve pretvore u alibi pred zahtjevima stvarnog života. Ono što on kaže ide ravno u bit stvari: od ovog svijeta u kojem je toliko toga unakaženo praviti novi svijet; u sebi se odlučiti za nj i onda tako činiti i živjeti. Jer što je drugo pobožnost nego izlazak iz mentaliteta ovog svijeta, prianjanje uz Boga i građenje novog svijeta? Puno puta su vjernici spremni zajedno moliti, pjevati, ali kad dođe do dijeljenja sa siromasima, pomaganja potrebitima, onda nestane elana. Carinicima kaže da ne utjeruju više nego je bilo određeno. Carinik je dakle onaj koji nečasno obrće novac, iskorištavajući jednostavne, neinformirane i bespomoćne ljude, također i onaj koji utajuje porez državi… Tko se tako ponaša, kaže Krstitelj, neće mu biti dosta izrecitirati par molitvica da bi se pripremio za susret s Bogom. Njegova bi molitva tada bila pokušaj biznisa i s Bogom, a to neće proći. Vojnicima, kod kojih je u to doba bio običaj zloupotrebljavati silu kojom su raspolagali, Ivan nalaže nenasilje i da budu zadovoljni svojom plaćom – skromnost! Neki se i danas ponašaju nasilno, a neki bi se vrlo rado tako ponašali samo da im prilike dozvole! Kako bi zvučala molitva u njihovim ustima? Ivanove riječi treba uzeti najozbiljnije jer on je jedini mogao pokazati put prema Isusu. Činiti ono što on kaže znači stvarati od ovog pokvarenog novi svijet, a to pretpostavlja da se čovjek prije za nj odlučio u svom srcu. Da mu se u dubini duše prepustio. Da mu Duh Božji u srcu budi nadu i ljubav za takvim svijetom kako bi mu se mogao nadati i s ljubavlju ga graditi. I tu, u osvit jedne nove zore, čovjek počinje doživljavati radost. Radost što ga Bog uvodi u novinu, što ga čini sudionikom i dijeli je s njim. I čovjek, predajući se sa svoje strane, doživljava osobno ispunjenje jer hodi u čistoći srca i u istini. Ivanova riječ poziv je u svijet Radosne vijesti. Dajte da vidimo vašu radost, pitali su nekad (usp. Iz 66,5) a pitaju ljudi i danas. Radost se može vidjeti prije svega kao blagost – blagost vaša neka je znana svim ljudima. Pavao je gotovo naređuje. Dakle, ona je moguća! Jer Gospodin je blizu. Blizu onome tko Mu svojim postupcima otvori život. Kakav svijetao trenutak treba biti susret s Gospodinom ako već ispravno iščekivanje, ako već sama Njegova blizina budi radost?!