Razmatranje uz 3. korizmenu nedjelju

Uz liturgijska čitanja 3. korizmene nedjelje razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu. Izl 3,1-8a.13-15

Mojsije – nakon što spašava Izraelca i ubija Egipćanina, mora bježati – napola Hebrej, napola Egipćanin, a sada ni jedno ni drugo nego izbjeglica. Treba donositi život a donio je smrt – čovjek koji je ostao bez identiteta… U krizi je i traži ga. U stranoj zemlji traži kako započeti novi život. Napustio je ideje i projekte oslobađanja svog naroda. I sada kada je odustao – kada je prestao život pomagati tako što ga ubija – sada može početi nešto novo! Spreman za novi početak! Ali više ne po njegovom nego po Božjem. Gospodin ga je pustio dok se ne ostavi naopakih stavova da bi s njim započeo nešto novo. Napasajući ovce svoga tasta Jitra, dolazi do gore Horeba, koja se češće naziva Sinaj i na kojoj će kasnije svi Izraelci doživjeti objavu Božju. Gospodin se ukazuje Mojsiju iz usplamtjelog grma kao što se ukazivao patrijarsima. Zove ga imenom kao Abrahama i Jakova i objavljuje mu se: Ja sam Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev. Mojsije sada razgovara s Bogom kao Abraham i kao što nitko više neće razgovarati. No, za razliku od Abrahama, Bog Mojsiju ne govori o njemu osobno nego o narodu, točnije u prilog narodu. Na njegovu bojazan kako će ići pred faraona i pred narod, Bog mu odgovara – ja sam s tobom, kao što je bio s praocima Izakom i Jakovom. Što će im reći: tko ga je poslao? Sada Bog otkriva svoje ime: ehjeh ašer ehjeh, bit ću onaj koji ću biti; grčki prijevod Staroga zavjeta prevodi bit ću onaj koji je prisutan, što se zapravo odnosi na ono bit ću s tobom. To Mojsije treba prenijeti Izraelcima – njihov Bog bit će s njima. Božje ime, tj. duboka istina Božjeg bića jest da je bio prisutan sa praocima Izraela i da će biti i dalje sa svojim narodom. On je jednostavno onaj koji jest i to tako da je s njima spasenjski prisutan. Ljudi mogu danas biti ovakvi, sutra onakvi, a preksutra ih nema, no On je uvijek ovdje, uvijek prisutan spašavajući. Time se Izraelcima kao narodu objavljuje njihov Bog kojega mogu zazivati i sa kojim ulaze u odnos kao njihovi praoci Abraham, Izak i Jakov. Ono što je Bog započeo s patrijarsima, sada se nastavlja preko Izraela kao naroda. Lk 13,1-9 Mudri ljudi, istraživači i odgonetači raznih enigmi znaju reći da je u rješavanju problema presudno znati postaviti pravo pitanje. Mudro, pronicavo pitanje već je pola odgovora. Kako to izgleda kada čovjek stane pred staru zagonetku: kako je moguće da postoji dobri Bog, a toliko je zla na ovom svijetu? Kako može stajati i gledati kako nedužni trpe – je li ovo pravo pitanje? Cjelina evanđeoske poruke nam govori da Bog ne stoji i ne gleda. On nije po strani, itekako je opredijeljen – On trpi, On je razapet. Zna se gdje je kad se događa nepravda. On je odlučio trpjeti, a ne nanositi nasilje niti stajati sa strane kao gledatelj. Pravo pitanje je zašto On trpi? Što čeka? On je tu, kao ljubav moćan. Kao ljubav nemoćan. Može samo ono što može ljubav. Njegova tiha prisutnost trebala bi biti rječitija od svega. Ako je Bog uvijek tu, šuteći i trpeći, to je onda nešto jako važno. To znači da ono najvažnije ni On ne želi pokušati izvesti drugačije. Znači da ne može učiniti ništa više nego biti prisutan i trpjeti. To znači da onaj koji nešto može jest – čovjek. Na prigovor zašto nedužni trpe, dolazi kao hladan tuš Isusova riječ: ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Pitanje, dakle, nije gdje je bio Bog kad se dogodilo ovo ili ono?, nego gdje je čovjek? Gdje je čovjek dok razapinje nedužne i Nedužnog? Zašto ostaje po kulom mržnje i zla? Isus otvoreno kaže: čovjek je pod kulom zla koje će mu se sručiti na glavu. Nisu pod kulom bili samo oni koji ostali zatrpani siloamskim kamenjem, nego svi koji borave u sjeni zla i ne žele izići na svjetlo dobrote. Fizičke tragedije, koje u evanđeoskom odlomku oslikava kula, slika su onoga što će se dogoditi svakom tko ne ide putem života, čiji život nije utemeljen na dovoljno zdravom temelju postojanja. Dok ljudi upiru prst i Bogu pokazuju pojedina stradanja, On je Onaj koji jest tu, šuti i trpi. I govori: znam ja za to, no to nije sve – svi ćete tako nastradati! Pokušava čovjeka izvesti ispod kule zla, spustiti i izvući iz aviona kojim juri visinama umišljenosti. Najopasnija opasnost nije ona koja se vidi i čuje. Postoji jedan tihi otrov: tiha drama sterilnosti, besplodnosti (E. M. Ronchi). Gospodin Isus je vinogradar koji je došao do nas, trpio od ljudi, ali još uvijek strpljivo obilazi oko voćke i moli Oca: ostavi je još ove godine… Još jednu godinu, još jedan dan. Njegova nada mijenja kalendar i uzdiže život. Možda će ubuduće ipak uroditi… Možda? U tom možda sadržano je čudo Božjeg milosrđa. Što li je tanje od njega? A Bog se hvata i za tu najtananiju, najkrhkiju mogućnost. Nada se usprkos svih mogućnosti do sada neiskorištenih. I zaboravio bi sve godine čovjekove neplodnosti jer sutrašnji plod Njemu je važniji od sterilne prošlosti. Onaj plod koji je toliko dobar da ostaje za svu vječnost. Njegova strpljivost i tiho trpljenje znak su svakako Njegove neizrecive ljubavi, ali i veličine opasnosti kojom prijeti sterilnost, ta kula siloamska… Obratiti se znači susresti Boga koji se trudi oko mene. Susresti ljubav i povjerovati joj, povjeriti joj se. Da bi život bio obilan, toliko obilan da izlazi u vidu ploda. Bit će to plod i Njegovog strpljenja, trpljenja. Onoga koje otvara život, moleći: iziđi iz tamne sjene kule siloamske. Onoga Koji Jest, sada i ovdje, i uvijek…spašavajući.