Razmatranje uz 2. nedjelju po Božiću

Uz liturgijska čitanja 2. nedjelje po Božiću razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu. Sir 24,1-4.8-12 Ovaj himan, središte i vrhunac Knjige Sirahove, izgovara sama Mudrost u jeruzalemskom hramu tijekom liturgijskog skupa. Okupljenom narodu ona se obraća u liku žene i obznanjuje im svoje božansko podrijetlo, veličinu i kraljevsko dostojanstvo. U najužoj je vezi s Bogom, od Njega izlazi i s Njime je stvarala svijet. Dominira cijelim kozmosom i vlada svim narodima. Štoviše, prebiva u Bogu i pred Njegovim nebeskim skupom uživa čast. Iako ovako uzvišena, istovremeno je prisutna i u Božjem Izabranom narodu. Nju, koja krasi Njegov nebeski dvor, Gospodin ne uskraćuje svojima! Od iskona Bog joj je namijenio povlašteno prebivalište u Izraelu – na Sionu. Tekst doslovno govori o šatoru (grč. skene) a evanđelist Ivan će za Riječ (grč. logos; po Pavlu Božju Mudrost) tijelom postalu doslovno reći da se ušatorila (eskenosen) među nama. U nje je duh čovjekoljubiv i rado se nastanjuje među ljudima ondje gdje joj Bog odredi. Iako nadilazi povijest, u nju ulazi i preoblikuje povijest Izabranog – a preko njega – i svih drugih naroda. U našem tekstu predstavljena je u svećeničkoj ulozi, gotovo da je poistovjećena s Izraelovim bogoštovljem. Njome i u njoj Izabrani narod obraća se Bogu i njezinim svjetlom ulazi u bogatstvo Njegove riječi, otkriva Njegove putove. Ide bliže i u dublje zajedništvo s Njim. Iv 1,1-18 Očevidna je razlika Ivanovog poimanja Logosa, Riječi u odnosu na starozavjetnu baštinu. Za razliku od mudrosti u Starom zavjetu, evanđelist za Riječ ne kaže da je stvorena nego precizira da bijaše tj. postojala je prije Stvaranja. Ona je za starozavjetnog mudraca na figurativan način pratilja i suradnica Božja u stvaranju svih stvari, dok je Ivanova Riječ postojala već prije Stvaranja, živeći u posvemašnjem osobnom zajedništvu s Bogom. Očito je kako ovdje u Proslovu Evanđelja prije nego li o Stvaranju Ivan želi govoriti o arhe, početku i temelju svega. U početku i temelju svega jest Riječ i njezin odnos tj. usmjerenje prema Bogu. Riječ jest Bog i s Njime je u zajedništvu, no upravo njezina usmjerenost prema Bogu predstavlja je različnom od Njega. Iz ovog proizlazi da Riječ ima neusporedivu kvalifikaciju u odnosu na sve druge mogućnosti objave Boga jer uživa neusporedivu blizinu i jedinstvo s Njim. Riječ koja pripada području božanskoga, ali je usmjerena i posvećena čovjeku… U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše Bog: evo neizmjernog Evanđelja koje sprječava sitne misli, djeluje poput proboja prema vječnom, prema arhe, početku, prema onom – zauvijek. Da bi osiguralo da postoji smisao, projekt koji nadilazi čovjeka kako ne bi živio svoj život samo oko kratkog sunčanog kruga; da mu život ne ostane samo krug njegovih želja. Da postoji nešto kao neizmjerni val koji se razbija o njegove rtove i govori mu o Drugom koji je Prvi i Posljednji, Život i Svjetlo života (Avvenire). Tako Ivan otvara nove dimenzije Riječi: ljudska riječ počinje smjerati iznad sebe prema onome što posjeduje u kontekstu Riječi Božje, koja nadilazi vidokrug i domašaj ljudske riječi. Promatrati ono što je u početku, u temelju svega, izgleda kao stajati pred visokom planinom, čiji vrh se gubi u omaglici spoznaje – upirati pogled u nespoznatljivi misterij, nedokučivu tajnu. Iako visina ne dozvoljava čovjekovom pogledu bistrinu spoznaje, evanđelist nam jasno kaže: početak, svega nije kaos nego Logos. Ova stvarnost, ovaj svijet – bez obzira kako god nekada izgleda konfuzan i besmislen – ima svoj jasni temelj i razlog: u početku svega jest Smisao. U početku je Onaj koje će kasnije u Evanđelju reći: Ja sam svjetlo… ja sam Put i Istina i Život. Koliko je to točno, najbolje znaju oni koji će prihvativši Njegovu riječ iz tame izaći u svjetlo, iz smrti u život, poput Lazara. Ivan ovom kratkom, ali neizrecivo snažnom izjavom podiže svog čitatelja uvis, neka se vine u nebeske visine misterija, u predjele svjetla koji privlače ljudsku prirodu i osvježavaju je slatkošću kontemplacije, pružaju joj dragocjene udahe punine radosti koji će davati ton danima suhoće i patnje. Penjući se u visine, čovjek ide prema onom iskustvu koje će na veliko njegovo zaprepaštenje zateći sv. Tomu: Gospodin moj i Bog moj! Ona u početku bijaše u Boga; kao da Evanđelje želi umiriti duh čitatelju: Riječ jest Bog, ali ne neki za sebe nego je od vijeka s Bogom, usmjerena prema njemu; Riječ i Bog su od od vijeka u suglasju; prije stvaranja bio je duboki, savršeni mir i sklad. Slavu koju ima kod Oca i s Njim je dijeli, Riječ tijelom postala pružit će svojim prijateljima: s njom će u njihova srca ući radost koju im više nitko neće uzeti. Stoga ono što slijedi iza Prologa, sva storija Evanđelja koja će se poslije razvijati jest zapravo Epilog – niz posljedica koje su se dogodile na temelju Riječi tijelom postale. Čudesnih za onog tko čita evanđelje. Ivan, dok opisuje prisutnost Riječi, Logosa među ljudima, oslikava ga kako je u neprekinutom zajedništvu s Ocem. To je misterij kojem su se učenici čudili. No, čudo tog misterija utoliko je veće jer nije u sebi zatvoren i ograničen: u zajedništvo Sina s Ocem bit će prihvaćeni svi oni koji počnu vjerovati. U ovo zajedništvo pozvan je ući svaki čitatelj/slušatelj Evanđelja. Ulazak u misterij ostvarit će snaga Božje riječi i prisutnost Duha. Ivan će na koncu Evanđelja sve to izreći jednostavnim riječima: ovo je zapisano da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu. Njegovo rođenje među ljudima za naše rođenje u Bogu.