Razmatranje uz 2. korizmenu nedjelju
Uz liturgijska čitanja 2. korizmene nedjelje razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu. Post 15,5-12.17-18
Nakon herojskog odaziva Božjem pozivu, Abrahamov život nipošto ne kreće silaznom putanjom. Tijek događaja u kojima ide prema zadobivanju obećanog potomstva i zemlje biva sve dramatičniji. S jedne strane, njegova žena Saraja je sterilna, a s druge strane umnažaju se Božja obećanja o brojnom potomstvu koje će biti poput pijeska na obali morskoj ili zvijezda na nebu. Božje obećanje protivi se zdravom razumu – Saraja je sterilna, a Njegova obećanja sve spektakularnija! Što to znači? Sukob vjere i razuma, dakle, nije moderno otkriće – ta sȃm Bog ga je „izazvao“ i stavio pred Abrahama! A zapravo, to je Božji način postupanja oduvijek – već od prvog poglavlja Biblije je jasno da ljudi ne uspijevaju razumjeti Božji naum i njegov način postupanja. Abraham opetuje pitanje: po čemu ću razaznati da ću zaposjesti zemlju? Kako vjerovati kad sve govori suprotno? No, on i dalje odlučuje više vjerovati Božjoj riječi negoli činjenicama i razumu! Kako bi potvrdio svoja obećanja, Bog s njim sklapa Savez. Raspolovljene životinje garancija su za preuzetu obvezu: ako ne ispunim obećanje, nek’ mi se dogodi ono što se dogodilo ovim životinjama! Nakon saveza s Noom, ovo je drugi savez kojeg Bog sklapa s čovjekom. Ali kako? Između raspolovljenih životinja prolazi samo Gospodin, tj. zadimljen žeravnjak i goruća zublja. Time obvezuje sebe a Abrahamu ne postavlja nikakve posebne uvjete; treba samo i dalje biti poslušan riječi Božjoj. Štoviše, Abraham je u tom času u snu, na minimumu svojih moći. Ključno u njegovu životu ostvaruje Gospodin – darom života, vodstvom prema obećanoj zemlji, darom saveza iz kojega će proizići brojno potomstvo. Sve je Gospodinovo. Abrahamovo je samo da prati i daje doprinos u ostvarivanju Božjeg projekta obnove čovječanstva. Lk 9,28b-36 Isusovi učenici doživjeli su nešto izvanredno; doživjeli su predokus, prve zrake višnjega svijeta i ljepote. A kako je sve počelo? Pratili su Isusa u molitvu. Jer dok učenik ostaje samo sa svojim mislima, prepušten svojim snagama, vrti se oko sebe, ima isto što i prije. Međutim, u molitvi – kada se srce otvori – više nije isti jer u otvoreno srce dolazi svjetlo iz Srca Onoga na čiju dobrotu u molitvi kuca. Dok se Isus molio, izmijeni mu se izgled lica, a odjeća sjajem zablista. U molitvi uranja u blizinu Božju, u Njegovu slavu i ona Ga svojim svjetlom obavija. Njegova molitva nije razgovor sa samim sobom, vrtnja oko samog sebe. On u njoj dodiruje Boga. A dodir s Bogom uvijek ostavlja trag. Puno puta Isus moli, no ova molitva je posebna: postalo je jasno da Njegov život ide, prividno, neuspjehu – maločas je učenicima otvoreno rekao treba biti odbačen, da mu je trpjeti i biti ubijen. To je usud Radosne vijesti na ovom svijetu! U molitvi Isus shvaća da njezino odbačenje dopušta Otac nebeski. I odlučuje Njegovu volju učiniti svojom, tako je prihvatiti. Susret dviju volja, dviju ljubavi, trenutak najdubljeg zajedništva i evo – bljesnu svjetlost Božja u Isusu i na Njemu! Što učenici rade za to vrijeme? Spavaju. Netko će reći: ne, oni poput praoca Abrahama uživaju posebnu Božju blizinu koja prihvaća njihovu nemoć i daruje ih posebnom blizinom i iskustvom Njegova vodstva. Je li doista tako, vidljivo je iz cjeline Evanđelja po Luki. Dok im je Isus govorio o svojoj muci nisu se otvorili poruci, a i u Maslinskom vrtu opet će spavati dok Njemu bude kapao krvav znoj. Ovdje na Gori Preobraženja, nakon što su se probudili i nešto vidjeli, žele načiniti tri šatora da bi ostali ovdje gdje im je postalo lijepo. I upravo tom izjavom pokazuju da se ipak nisu probudili i da ne znaju što govore! Isus je razgovarao sa Mojsijem i Ilijom o svome Izlasku, On je na putu prema Obećanoj zemlji. Nema vremena za zaustavljanje. On ide naprijed a učenik Ga treba slijediti, a ne zasnovati kamp. Oblak je često u Starom zavjetu, posebno kada silazi s brda, znak prisutnosti Božje. Sad su i učenici u oblaku, čuju Očev glas. Onoga kojega ljudi odbacuju Otac smatra ga izabranim, Sinom kojeg ljudi trebaju slušati. Po okončanju događaja na Gori, učenici onih dana o tome nikom ništa nisu kazivali. Kako će kazivati o onom što ne shvaćaju, kako će objasniti nekome ono što ni sami ne razumiju? Kako će naviještati drugima Isusa i Njegovu Radosnu vijest onaj tko je ne proživljava i ne shvaća? Učenici su dokaz da je moguće biti fizički vrlo blizu svetinja, da je moguće ući u oblak Božje prisutnosti a ništa ne razumjeti. Kao da nije bilo Preobraženja, kao da ni molitve nema. Sve su tamo imali pri ruci: tumačenje prošlih, sadašnjih i budućih događaja. A oni iz svega toga izlaze kao da ništa nisu vidjeli i doživjeli. Uskoro će se prepirati tko je među njima najveći, napustiti Isusa u Njegovoj muci i smrti… Siđoše sa brda, vizija je prošla a u ušima im ostade Očeva riječ: Slušajte Ga! Vizija ustupa mjesto slušanju. Misterij Boga i čovjeka sadržan je u Isusu, Njega treba slušati. Njegovo izmijenjeno lice i čudesni sjaj dohodište je našeg hoda, ono je omega ovoga svijeta. Njegovo lice sada je u okupano u svjetlu, a u Maslinskom vrtu bit će okupano krvlju. Tako su kaplje krvi i mrve svjetla nerastavljive, jer istina sjaji ne samo na brdu, u vizijama, nego i u samom srcu ljudskih patnji, u njihovu paklu i u njihovoj smrti (E.M. Ronchi). Stoga bi križ bez preobraženja bio slijep, a preobraženje bez križa prazno. Kršćanstvo je jedinstvo križa i Uskrsnuća: ono se ogleda u križu Slave, u licu uprljanom bolju i okupanom svjetlošću.
20 veljače 2016