Razmatranje uz 12. nedjelju kroz godinu

Uz liturgijska čitanja 12. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu.

Zah 12,10-11; 13,1

Prorok Zaharija govori o onom danu u koji će Gospodin dramatično zahvatiti u povijesna zbivanja. U Gospodinu je snaga Jeruzalemaca i slomit će Izraelove neprijatelje koji ga opsjedaju. No, nakon pobjede nad zlom koje nadire izvana, ostaje pitanje: kako odstraniti grijeh kao nutarnje zlo naroda Božjega? Proroštvo predviđa kako će pogled na smrt probodenog mučenika dati početni poticaj: nastat će velik plač u Jeruzalemu i po svem Izraelu. Tekst je ovdje enigmatičan jer pruža mogućnost čitati kako je probodeni mučenik sȃm Gospodin. Žalost nad probodenim i suze koje će poradi njega poteći početak su velikoga pranja počinjenih grijeha. Presudni impuls doći će od izvora kojega će domu Davidovu otvoriti Gospodin. Tek oslobođen od obje vrste zala, narod Božji može opstati pred Gospodinom. Tek njegov zahvat omogućuje put u život. Zato će susljedni otpjevni psalam lijepo opjevati žeđ za Gospodinom. Žeđ za izvorom koji pere grijehe i time se očituje izvorom života. No, poradi nježnosti kojom prilazi svom narodu i brine o njemu, Gospodnju ljubav psalmist naziva boljom od života. Uistinu, ona je ono najbolje što život može pružiti. Sȃm život bez nje ne bi bio dovoljan.

Gal 3,26-29

Sveti Pavao, navodeći u Poslanici Galaćanima riječi korištene kao obrazac prigodom krštenja, pruža uvid u praktične društvene posljedice čina krštenja. Osim što krštenika pridružuje Kristu te ga sjedinjuje s Njegovom mukom, smrću i uskrsnućem, krštenje se mora odraziti na društveno-povijesnoj razini života Crkve. Ona, kao zajednica krštenika, ne može ne živjeti novim životom. Bez obzira na standarde društvenog okruženja, Isusova Crkva mora imati svoje. Nije li to subverzivna misao? A lojalnost društvu u kojemu živi? No, kako će Crkva utjeloviti Kraljevstvo Božje ako se bude mjerila običajima društva koje je okružuje? Na koncu, komu je ona odgovorna i čija je Zaručnica – Kristova ili Kneza ovoga svijeta? Pavao nije imao dvojbi: ono što je teološki polog treba postati mjerilo svakodnevnog ponašanja! Otuda u Crkvi novi standardi: nema više Židov – Grk; rob – slobodnjak; muško – žensko… I time je u mnogim elementima postao preteča nove epohe u razvoju civilizacije. Tada nije mogao ni slutiti kako će se jednoga dana govoriti o „umornim kršćanima“. Hranjen riječju i nadahnućem Božjim otkrivao je potencijale crkvenoga života te ih neumorno implementirao. Da, bilo bi vrijedno ponovno otkriti svetoga Pavla, viziju Crkve koja je njemu bila cjeloživotnom inspiracijom i odlučno uprisutnjivati Kraljevstvo, oplemenjivati civilizaciju…

Lk 9,18-24

Slanje dvanaestorice učenika u prvo misijsko putovanje za evanđelista Luku vrhunac je dotadašnjeg Isusovog djelovanja u Galileji. Njihovo naviještanje blizine Kraljevstva i liječenje nije prošlo nezapaženo. Čak se i Herod počeo raspitivati o Isusu. Na rastuće zanimanje za Isusa, kao i nedoumice o Njegovu identitetu, On reagira hraneći mnoštvo u pustinji. Poznavatelji Staroga zavjeta, što su učenici zasigurno bili u dovoljnoj mjeri, mogli su zaključiti kako je to izveo sjedinjujući najvažnije osobine Mojsijevog i Elizejevog hranjenja mnoštva i ujedno ih nadilazeći. No, mnoštvo ne uspijeva iz događaja i blagovanja čudesno blagovanoga kruha povući primjeren zaključak, kao što ni vjerski poglavari to nisu uspjeli. Osvijetljen molitvom, zajedništvom s Ocem, Isus svoje učenike odlučuje uputiti dublje u istinu. Tko sam ja? Ljudi su davali različite odgovore, uvijek na bazi već viđenoga. Isusa su mjerili onim što je već proživljeno. Neistina može poprimiti tisuću lica, a istina samo jedno. Čudesno hranjenje mnoštva pripremilo je put Petrovu ispovijedanju Njegova mesijanskog identiteta. Krist – Pomazanik Božji. U Lukinu jeziku to znači kako Isus ispunja obećanja Staroga zavjeta, On je način Božjeg zahvaćanja u svijet. No, kako i identitet Pomazanika ne bi bio mjeren ljudskim mjerilima, Isus učenicima zapovijeda šutnju. Njihov način poimanja Pomazanika nije potpun. Zato će uskoro uslijediti Isusov prvi navještaj o muci, smrti i uskrsnuću. Trenuci molitvenoga, duhovnog svjetla ukazuju na muku… Svjetlo ne može uvijek govoriti o lijepim, utješnim stvarima. Ono ponekada jednostavno mora izdržati pred naletom sljepila i tame…i samim time čini najljepšu i najutješniju stvar. Puna je povijest mesijȃ i mesijanizama kratkog daha, njihovih zabluda. Njihovih revolucija i obračuna. Njihovih malih života koji nisu uspjeli iznjedriti obećani Život. Jer Ga nisu poznavali. Zato sada mora svoje učenike pripremiti na put odbačenja, trpljenja. Jer put Života bit će i njihov put. Ne mogu formule i definicije prenijeti Krista. O Kristu znam samo ono što sam od Krista živio. Previše su u Crkvi govorili oni koji nisu živjeli. Govorili su dobro, ali lijepe ideje su opasne, čine više štete nego koristi ako ne prerastu u djela. Jer usavršavaju naše obrane pred zahtjevima Evanđelja i opravdavaju svaki mediokritet. Krist nije netko koga trebam razumjeti nego onaj tko me privlači. Krist nije netko koga poznajem nego netko tko me obuzima. „Razumjeti“ Isusa može biti lako, ali „s-hvatiti“ ga u izvornom značenju uzimanja, obujmljivanja, stiskanja te, naposljetku, posjedovanja Njegove tajne moguće je samo ako me je Njegov život „obuzeo“ i ako stavljam svoje korake u njegove stope, potvrđujem Njegove izbore, dajem prednost onomu čemu daje i On, trošim život za nešto vrjednije od mojih interesa. I znat ću od Krista samo ono što sam od Njega živio (Ermes Ronchi, Avennire).