Razmatranje uz 10. nedjelju kroz godinu

Uz liturgijska čitanja 10. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu.

1 Kr 17,17-24

Dvije udovice u današnjim čitanjima, dva umrla sina, dva čovjeka Božja koji interveniraju i dva uskrsnuća! Kako bi oživio mladića Ilija je zazivao Boga, dok Isus uskrsava sâm, svojom riječju. Moćna je njegova riječ. Životodajna! Uslijed borbe za pravovjernost Izraela, prorok Ilija „zameće rat“ s narodom Božjim: jer se plodnosti i prosperitetu nadaju od tuđih bogova, prorok im u ime Gospodnje naviješta višegodišnju sušu i neplodnost. A njega Gospodin upućuje udovici u Sarfati Sidonskoj. Ni ona nije imala obilne resurse, no na Ilijinu molitvu njezina pregršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču bit će dovoljni za čudo održanja u životu. A kada je nakon nevolje gladi nastupila nova – smrt njezina sina – žena pada u očaj. Prethodno čudo se zaboravlja. Zaboravlja kako je upravo zahvaljujući prisutnosti proroka u svojoj kući preživljavala teške godine. No, kada je umro sin, za njegovu smrt okrivljuje upravo Iliju – što ja imam s tobom, čovječe Božji? Zar si došao k meni da me podsjetiš na moj grijeh i da mi umoriš sina? Osim proroka, optužuje i sebe jer sinovu smrt dovodi u vezu sa svojim grijehom. Ova kratka epizoda jasno ocrtava čovjekovu prirodu: iako okružen darovima koji su omogućili čudo života, sve ih zaboravlja suočen s dramom smrti i gubitka voljene osobe. Teško je vjerovati, unatoč svim znakovima koji čovjeku svjedoče o Božjoj blizini i naklonosti.

Gal 1,11-19

Sv. Pavao jest čovjek koji je imao dva života. Zahvaljujući objavi Isusa Krista, ostavio je prvi i prionuo uz drugi. Tek sada pravo shvaćajući Pismo i znake Božje blizine, u novom životu ne samo da drugačije govori o Bogu nego drugačije gleda na sve, pa i na sȃm život. Odlomak iz Poslanice Galaćanima, što ga čitamo kao drugo čitanje, govori o početku Pavlova nutarnjega puta koji će svoje dohodište imati u novom stavu prema životu i smrti. Od sada, kaže, u svim nevoljama, pa i u pogiblima, nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Ništa – ni smrt ni život – ne može vjernika rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu. Iz Apostolovih riječi jasno proizlazi kako je kršćanski život zapravo novo iskustvo, stvar nove egzistencije. O njemu se može govoriti i prosuđivati ga, ali svaki govor bez iskustvenog ulaska u njegovu snagu i dinamiku ostaje površan i nepotpun.

Lk 7,11-17

Dvije su povorke pred gradićem Nainom, što na hebrejskom jeziku znači divan, prekrasan. Jedna izlazi iz grada koji ushićuje jer snaga smrti iz njega odnosi čovjeka, a druga, okupljena oko Isusa, ide prema gradu kako bi u njega ušla. Isus je, po završetku Lukine verzije Govora na gori, ozdravio sina poganina-rimskog satnika i tom prigodom pokazao snagu svoje riječi kojom poziva na novi život. A čovjekova vjera – npr. rimskog satnika, poganina – ima snagu kojom u sebe može primiti tu riječ i po njoj oživjeti. Nije stoga čudo da su oko Isusa okupljeni ljudi koji slave snagu Njegove riječi i svježinu života koja iz njih teče. Ona ih iznenađuje i zanosi; očarani su njome i sada slijede Isusa. Grad Nain prema kojemu idu sve više tone u tamu – jer u Izraelu su se uvečer iznosili pokojni i pokapali. I tako, dok grad zemaljskih divota, Nain, obuzima tama a žalost one koji svoga najdražeg nose sahraniti, povorka koja slavi svježinu života i ide za Isusom stiže pred grad. Njima ne treba svjetlo, njima ni Nain više nije jedina divota naprama onomu oko koga su se okupili. Povorke se susreću. Ne plači progovara Gospodin! Po prvi puta u Evanđelju po Luki Isus je ovako nazvan. To znači kako on nije samo jedan od proroka koji govori Božje riječi nego jest sȃm Bog-Gospodar života. On, Bog, ganu se videći mladićevu majku! Radi se o dubokim osjećajim koji potresaju unutrašnjost bića – sva mu se utroba potresla! Interesantno je kako evanđelisti grč. glagol splaghnizein upotrebljavaju samo za Boga i Isusa. Samo Bog zna što je život, i nitko kao On ne osjeća vrijednost veza ljubavi i zajedništva između ljudi koje smrt kida. Isus dotiče nosila. Židovska tradicija je smatrala, pošto doticanje mrtvih uzrokuje nečistoću a doticanje odjeće svećenika ili oltara ne može prenijeti svetost tj. čistoću, kako je nečistoća zaraznija-prodornija tj. jača od čistoće i svetosti. Sada je taj zakon oboren: Isusova svetost i čistoća jači su od smrti i njezine nečistoće. Njegova riječ proglašava preokret situacije: mladiću, čovječe smrtni, ustani! Nain-grad divota nije tvoja prošlost nego budućnost! Isusova riječ zapravo je jedina stvarnost. Sve drugo postoji manje ili više kratko i onda bespomoćno prolazi i propada a Njegova riječ bez ikakvog otpora i usred smrti sadi život. Kao da bi smrt bila nekakav poderani, tamni dronjak koji neuspješno pokušava sakriti Božje svjetlo i snagu koja iza Njega nadire i sjaji. Ovaj Lukin odlomak predstavlja poziv evanđelista, koji ima iskustvo Božjeg spasenja, onima koji za Boga Isusa Krista još nisu čuli: postoji Bog koji će se i nepozvan približiti, doći blizu čovjeku, sudjelovati u njegovu životu, patnji i smrti i za njega ih pobijediti. Koliko god naglašava Isusovu moć, ovaj evanđeoski odlomak isto tako ističe i Njegovo sućutno srce, milosrđe i milost. I nagovještava nešto što svi ovi izrazi ne mogu obuhvatiti – zamjenu mjesta: kasnije će i Isus, poput udovičinog, biti jedinorođeni sin, na gradskim vratima i, nakon što bude umro, podignut! I zato: Crkva je slavljenička povorka oduševljenika koja ne stoji nego u tihom veselju idu svom Divnom Gradu! Nošena korakom novoga života.