Razmatranje uz 1. korizmenu nedjelju

Uz liturgijska čitanja 1. korizmene nedjelje razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu. Pnz 26,4-10

U čitanju iz Ponovljenog Zakona pratimo dio obreda na zahvalnicu Beskvasnih kruhova. Vjernik Izraelac trebao je, promatrajući svoju povijest, u njoj prepoznati neizmjerni Božji doprinos i dar svome narodu. Iako hod kroz pustinju od ropstva u slobodu nije bio lagan, jer Izraelci su proživljavali teške kušnje (zapravo iskustvo sučeljavanja ljudske logike sa Božjom – teško je bilo prepustiti se s povjerenjem Božjoj riječi koja obećava), ipak su doživjeli ispunjenje riječi Božjih obećanja: ušli su u Obećanu zemlju. I sada ima što prinijeti Gospodinu u znak priznanja za Njegovu dobrotu i vjernost obećanjima! Eto razloga slavlju i veselju! Stoga se pojam Torah, Zakon ne odnosi samo na zakone i odredbe, niti samo na pouku nego obuhvaća i pripovijedanje prošlosti, njezino tumačenje, pobudne govore i blagoslove novom naraštaju koji ima ući u Obećanu zemlju. Štoviše, treba poslužiti novom naraštaju da upozna srž prošlih događaja i riječ Boga Saveznika do te mjere da ih utisne u svoje srce kako bi mogao s odvažnošću i pouzdanjem, ali i vjernošću ići naprijed u budućnost. Kontekst iz kojega je uzeto današnje prvo čitanje izražava poziv Izraelcima da život u Obećanoj zemlji bude zdušni odgovor na Božja spasenjska djela. U znak prianjanja uz Gospodina, Izraelac ostavlja svoj prinos koji ima biti znak njegove obnovljene vjernosti. Da bi se život obistinio kao savez s Bogom. Rim 10,8-13 Uspoređujući dvije pravednosti, onu po Zakonu i onu po Evanđelju, Pavao pokazuje da je pravednost koju se želi postići isključivo vršenjem odredbi starozavjetnog Zakona teška, štoviše, neostvariva. Zakon priznaje da je nesposoban spasiti i sȃm nagoviješta spasenje u Kristu. Pravednost po vjeri lako je ostvariva, jer je dovoljno ustima ispovijedati i srcem vjerovati da je Isus Gospodin. Ako je izvršiti Zakon nemoguć projekt, čovjeku preostaje jedino vjera kojom se može približiti Bogu. Jer ona je široka i velika kao sȃm život. Izraelcima je bilo teško vjerovati da Bog brine za njih i hrani ih u pustinji te da ih vodi u puninu obećanja – u Obećanu zemlju: vjerovati značilo je ne samo pristati uz Božju riječ nego i život usmjeriti u određenom smjeru, dostojnom blizine Božje. Stoga kršćanin proživljava novu pashu, novi prijelaz u novu Obećanu zemlju jer ide za Isusom, koji je Put, Istina i Život. Vjera mu omogućuje da stupi na taj Put i kroči naprijed. Da se do kraja izruči u svom Savezniku. Lk 4,1-13 Poput Izraelskog naroda Isus hodi pustinjom. U prvoj kušnji Đavao Mu predlaže da se svojom moći izvuče od tereta kojeg nameće ljudska podloženost prirodnim zakonima gladi, umora, napora rada, bolesti... Isus ne prihvaća. Ne želi glumiti ljudskost. On je cijeni i želi je. Bi li dolikovalo da Bog Stvoritelj koji se proslavio stvaranjem ne cijeni ono što je stvorio? Naprotiv, cijeni toliko da prihvaća živjeti životom svog stvora. Nije li Svemogući mogao na drugačiji način utemeljiti spasenje? Isusovo radikalno prihvaćanje tegobnosti ljudskog postojanja, govori da je upravo ovdje čvrsto usidren Put, Istina i Život. Bog postaje blizak upravo po čovječnosti, ona je jedini put k Njemu. Stoga je izbjegavanje tegoba ovog života, ako se protivi Božjoj riječi, za čovjeka kušnja: opasnost promašiti ono što je Njemu toliko vrijedno i što nije htio ni po koju cijenu propustiti. Dok se prva kušnja ticala odnosa prema fizičkom aspektu stvarnosti, druga je društvene prirode jer zahvaća odnos prema ljudima i skupinama: Đavao Isusu nudi vlast nad kraljevstvima zemlje! Zagospodariti po svaku cijenu ili ostati na svom mjestu i služiti? Pred ovom kušnjom su i moćni i nemoćni, učeni i neuki, bogati i siromašni… Jer već ne činiti ono što mogu znači svjesno biti drugome na teret i iskorištavati ga, a da se i ne govori u raznim vrstama ustoličavanja jednih nad drugima. Bog, stvarajući čovjeka na svoju sliku, u njemu je ostavio nešto svoje; na neki način prebiva u čovjeku. Iako je ljudsko društvo posvuda hijerarhično, Isus ne pristaje zagospodariti ni nad kim nego radije služi. Svoje učenike, koje je kao Učitelj imao pravo smatrati slugama, On je držao za prijatelje i braću. Treća kušnja tiče se odnosa prema Bogu. Kao i u prvoj kušnji, Đavao nastupa pobožno, čak citira riječ Božju! Služi se onim najsvetijim da naruši čovjekov odnos s Bogom i odvede ga na krivi put! Dakle, ne ograničava se na to da čovjeka uvede u jedan ili drugi grijeh, nego želi u temelju izopačiti njegov odnos s Bogom. Mamac je poželjan – čudo! Isus nije nikada prestao imati pouzdanja u Oca pa ni kad se našao pribijen na križu. Ljubav Očeva za Njega je bila stvarnija od svega drugoga. Uskrsnuće je dalo konačnu potvrdu. Isusov postupak uči da u Božju blizinu i u svoju važnost u Njegovim očima ne treba dvojiti niti joj tražiti čudesne potvrde. Đavao se od Isusa udaljio do druge prilike jer kušnje nikada ne prestaju. Koliko su stvarne očituje žalosno stanje čovječanstva koje ni u trećem mileniju nije dovoljno humanizirano nego uvijek iznova proživljava teške sukobe. Gospodin nas, svoje vjerne, poziva na četrdeset dnevni hod promišljanja, čišćenja srca i otvaranja Njegovoj istini – zapravo na življenje Novoga saveza u Njegovoj sklopljena u Njegovoj krvi. Tada je moguće priuštiti sebi i drugima više dobrote, više onoga života kojeg nam Stvoritelj namijenio jer čovjek nije stvoren za neistinu, tugu, namrgođenost i razočaranost nego za dostojanstvo, zadovoljstvo, mir i radost.