Razmatranje o blagdanu Krštenja Gospodinova

Uz liturgijska čitanja na blagdan krštenja Gospodinova razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu.

Blagdanom Krštenja Gospodinovoga završava Božićno vrijeme – božićni liturgijski ciklus koji je vremenom došašća otvorio crkvenu godinu. Liturgijska godina slijedi tijek Isusovog života: sve počinje iščekivanjem i pripremom za Isusovo rođenje, masakr Nevine dječice, potom dolazak triju Kraljeva ili mudraca s Istoka na poklon djetetu Isusu da bi božićni ciklus i period Gospodinova odrastanja bio dovršen događajem krštenja, kada kao odrasli uzima svoj život u svoje ruke i odlučuje se na ovaj čin koji ima dalekosežne posljedice. Već u Knjizi Ponovljenog Zakona Mojsije obećava proroka kao što je bio on. Od čega će ih izbaviti iz čega izvesti ako će sada ući u Obećanu zemlju? Kasniji događaji pokazat će da itekako imaju od čega biti izbavljani – sada kada nema stranaca koji bi ih porobljavali, porobljavat će jedni druge a proroci će obećavati Pomazanika koji će ih izvesti iz nepreglednog klupka zla. Zapravo, kada se sjetimo adventskih prvih čitanja pod sv. Misom, ona lijepo izražavaju čežnju biblijskog čovjeka: za istinom, pravdom, ljubavlju, slobodom – u konačnici, za Božjim pohodom jer svega im je nedostajalo zato što nisu osjećali Boga blizu sebe. U židovstvu, ali i drugim religijama onoga vremena, bila su poznata obredna pranja. Krštenje kao obredni čin uranjanja u vodu i pranja bio je poznat u židovstvu i prije pojave Ivana Krstitelja. Sva krštenja, i ona židovska prije Ivana, i Ivanovo a i naše krštenje izriče mnogo toga simboličkim jezikom. Izriče čitav život i istinu o njegovim dubinama, talozima, mijenama i usponima. Izraz je to čovjekove čežnje za čistoćom, da se približi Bogu ili da nebo „svuče“ i privuče bliže sebi. Uranjanje znači smrt jer voda briše prijašnji život pojedinca a izranjanje označava pojavu na novi život – život bliži nebu, Bogu… Ivan Krstitelj krštava na onom području na kojem su Izraelci prije dvanaestak vjekova ušli u Obećanu zemlju. Sada su napustili svoje gradove, sela i pohitali u pustinju gdje će ih uroniti u vodu – želi ih pripremiti za novi ulazak u novu Obećanu zemlju. U novi život! Kod evanđelista Luke nemamo opisa Isusovog krštenja nego je taj događaj naveden kao svršen čin. Naglasak je na otvaranju nebesa i silasku Duha Svetoga na tjelesan način u liku golubice. Luka naglašava ono nebesko – nebo Duh, transcendentni Božji svijet i Božje biće sada dolaze blizu – tu su! Gdje? Ondje gdje su Izraelci kroz njegove vode ulazili u Obećanu zemlju. A tradicija mjesto Isusovog krštenja veže uz mjesto Betabara, koje je najniža točka na zemlji – 400m ispod razine mora. Isus je s narodom, dijeli s njim najveću zemaljsku depresiju. Tek kasnije postat će jasno da je On za nas učinjen Grijehom – time sv. Pavao želi reći da je grijesima bio natovaren i pretovaren. Tu – u dubinama ljudske krivnje, opterećene savjesti i uprljane povijesti, nemoći, iščekivanja, čežnje i vatre za onim nebeskim, Božjim – tu se otvaraju nebesa – tu prodire ono transcendentno! Ono nevidljivo, Božje, sada u liku golubice silazi nad Isusa. Slijedeći puta Duh će sići na apostole u liku plamenih jezika. Sada silazi kao golubica – slika za nježnost, brigu za gnijezdo… Dakle, u nizine ljudske bijede – i grijeha, i krivnje i nemoći – silazi nebo, ali ne u jarosti plamena koji proždire, nego kao golubica – mir, nježnost, briga, dom… U ovaj svijet, u njegove mračne dubine, Isus će unijeti svjetlo i nježnost neba. Dok oni na Njega silaze da bi ih podario nama, Isus moli. On je u jedinstvu Oca a između njih struji Duh Sveti. U jednom su Duhu – Svetom! Već je starozavjetni pojam pravde tražio da zlo i grijeh budu ognjem spaljeni, tako je najavljivao i Krstitelj. Nebo želi nešto drugo. U dubine zemaljske tame i bijede dati svjetlo i nježnost – na Grijeh i na Zlo ići će – Ljubav! Nije li to suludo? Neće li zlo satrti ljubav i nježnost? Da, doći će do velikog sudara. Jer nikada veća čistoća i veće svjetlo nisu ušli u naš svijet – ušlo je samo nebo! Isus je znao da će u tom srazu pobijediti svijet. Tu borbu nazivao je – krštenje: Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Dakle, krštenje neće biti završeno sve dok se ne završi Isusova muka! Isusovo krštenje jest čin koji označava početak onoga što će živjeti i trajno unositi u ovaj svijet – drugi život, drugi svijet, svijet Kraljevstva Božjega! To je borba njegova probijanja u kraljevstva, imperije ovoga svijeta – Kraljevstvo se silom probija i to samo silom ljubavi koja daje život za svoje prijatelje. Isus svojim životom pokazuje da je krštenje trajno odbacivanje počela zla ovoga svijeta i davanje prostora Kraljevstvu Božjem! Umiranje jednom i rađanje drugom svijetu! Isusov život nakon događaja krštenja upravo je potvrda ove istine. U kušnjama u pustinji jasno će doći do izražaja ova orijentacija. Kao i kod Marka i Mateja, Isus i kod Luke nakon kušnji propovijeda – otvara godinu milosti Gospodnje, ali odmah počinje i protivljenje – svi se u sinagogi napuniše gnjeva i htjedoše ga strmoglaviti niz brijeg. I tako do križa – Isus uprisutnjuje Kraljevstvo Božje, ali trpi nerazumijevanje i protivljenje jer ne prihvaća mjerila kraljevstava ovoga svijeta. Tako i mnoštvo onih, zvanih Crkva, koji kreću za Njim… Jača od svih teškoća jest svijetla radost koju im razgara Očev glas: ti si Sin moj, ljubljeni! Isus i svaki kršten u ime Oca, Sina i Svetoga Duha!