Predrasude

Svakodnevno se susrećemo sa predrasudama. Na svim poljima života se javljaju, među svim osobama. Uglavnom nam smetaju dobre osobe, osobe sa specifičnim odjevanjem, kolege, ... Tada pokazujemo koliko smo ustvari površni, „mlaki“. Zbog neke zavisti, ljubomore često ljude osuđujemo i „etiketiramo“, a da ih i ne poznajemo, da ne znamo ništa o njima. Ima ljudi koji često, pa i svaki dan idu u crkvu, na misu. Gledajući takve osobe, posmatrajući ih kako se mole i pobožno prate što se oko njih događa, možemo pomisliti: „Pa on/a je veliki grešnik, jer je svaki dan u crkvi!“ Nerijetko ćemo pomisliti da ta osoba uživa u razgovoru s Bogom, u „duhovnoj hrani“, Božjoj riječi. Kada ugledamo nekoga na ulici kako daje novac siromahu, kako mu pomaže, dogodi se da pomislimo kako to ne radi iz sveg srca, nego onako površno, tek da da koji novčić. Za bogataše kažemo – „Ma, taj može mnogo više dati, škrt je!“ Uvijek nam nešto smeta, nikada nam djela drugih nisu dovoljno dobra. A ustvari trebamo biti ponizni, skromni, odvojiti za druge onoliko koliko možemo i tiho predati svoj dar, da ne zna ljevica što čini desnica. Svaka gesta puna ljubavi je velika u Božjim očima – ako nemamo novčana, materijalna sredstva, možemo pomoći i riječima utjehe, podrške. Hmm, predrasude u razgovoru s Bogom, u molitvi? I to je moguće! Često smo „mlaki u vjeri“, nemamo dovoljno pouzdanja, povjerenja u našega Oca. Čim naiđu poteškoće, kušnje, razočaranja, križevi, promjene – mislimo da nas Bog „kažnjava“, da nas je zaboravio. Vjera nam slabi. Zaboravljamo da s pouzdanjem u Boga možemo premještat planine. Kolege na poslu, na fakultetu, u školi također mogu biti na našoj „listi predrasuda“. Često sumnjamo u druge, u nečije kvalitete, sposobnosti. Omalovažavamo jedni druge, postajemo hladni, nedostupni, arogantni. Smatramo da smo mi najbolji, da ćemo mi sve najbolje odraditi, a da će drugi „zeznuti stvar“. Nemamo povjerenja u druge. Da bismo naučili biti povjerljivi moramo imati prijatelje. Osobe uz sebe kojima ćemo neizmjerno vjerovati, kojima možemo sve povjeriti. Veoma smo površni, sudimo ljudima na osnovu banalnih stvari – na osnovu frizure, šminkanja, odjevanja, vrste glazbe koju slušaju, ... Uglavnom gledamo vanjštinu, a ne dušu, srce neke osobe. Donosimo zaključke prije vremena. Ako nas oko sablažnjava – „iskopajmo ga“! Ne dozvolimo biti površni i da ono što prvo ugledamo na nekoj osobi ostavi trajni pečat, utisak na nas. Budimo otvoreni za upoznavanje, druženje, razgovor s drugima. Prihvatimo i mane, nedostatke drugih. Pa – niko nije savršen! Niko od nas ljudi. A često mislimo kako smo bolji od drugih. Ne budimo oholi. Svakome pružimo šansu, priliku da ga bolje upoznamo, odbacimo predrasude i primimo nove osobe u svoj život.

Jelena Pinter