Pozvati Boga na kavu

Godina 2012.-2013. u Katoličkoj crkvi slavljena je Godina vjere. I mnogi su zato pomislili da bi te godine trebali više pričati o vjeri. Isto kao što ove godine mnogi misle da bi trebalo više pričati o milosrđu. Da se razumemo, potrebno je razgovarati o ovim temama ali mislim da se trebamo više bazirati na našu vjeru u djelima, na milosrđe u djelima. Jer cilj Godine vjere nije bila u širenju parola o vjeri na svim jezicima svijeta i u kombinacijama poput: Vjera i znanost, vjera i nafta, vjera i hrana, vjera i susjedi, vjera i humanitarne organizacije, vjera i ateizam i tome slično. Za to imamo razna predavanja i tribine. Isto tako, parole poput: “Sve će biti dobro” ili “Ništa se ti ne brini, sve će to Bog riješiti”, kao i svi uobičajeni izrazi koje koristimo na vjenčanjima, sprovodima i misama ne znače ništa. Puste riječi. Čovjek ne živi od parole. Dakako, možda nekome i pomognu. Ali naša vjera raste i živi od življenja Božje riječi. Onoga čija je Riječ živa i djelotvorna. Bez parola. Bez naučenih tekstova napamet. Samo On i ja. Njegova Riječ i ja. Nekad se “ugrizem za jezik” kad mi izleti rečenica koju sam negdje čula u crkvi, na kakvoj tribini ili predavanju, a u koju ni ja sama nisam sigurna što znači. Ne sviđa mi se to. Ne želim prilaziti ljudima sa rečenicama koje nisu proizišle iz mog srca nego iz tuđeg. Jer onda osjećam da to nije moja vjera, to su samo riječi koje su ništavne bez dijela. Ali zato, ako nismo vični riječima, znamo biti odlični u djelima. Upravo to trebamo iskoristiti. Da svojim djelima pokažemo svoju vjeru. I danas odjekuje našom planetom (koja sve manje i manje ima posla s vjerom u jednoga Boga, vjerom u Boga ljubavi i pomirenja) krik: “Pomozi mojoj nevjeri”. Da, Bože, mojoj nevjeri. Da, meni vjernici koja je svake nedjelje u crkvi, koja se drži svih pisanih i nepisanih pravila katoličke crkve. Meni vjernici, pomozi u nevjeri. Ja sam ta koja treba promjenu, koja treba da se obnovi. Koja ima puno toga da nauči. Kažu ljudi: “Čovjek se uči dok je živ!” Onda bi to trebalo da važi i za našu vjeru, zar ne? Imam utisak da svoju vjeru kao da želimo čuvati samo za određena mjesta, događaje i ljude. Dokle god svoju vjeru budemo “koristili” samo za određene trenutke, ne možemo se nadati Božjoj prisutnosti u našim životima. Zašto Boga ne pustimo da pođe sa nama u razred, u amfiteatar na fakultetu, na posao? Kako to da Ga nikad ne pitamo za savjet prije donošenja odluka? Kako to da nikad ne zovemo Boga na susrete s drugim ljudima, na ručak sa obitelji, na kafu sa prijateljima? Ali zato, kad nam dođu kušnje i problemi, Bog je prvi na listi kojeg se sjetimo zvati u pomoć: “Gdje si? Što se ne odazivaš?” I u najmanjim stvarima, koliko god one bile nebitne, mi smo pozvani biti vjerni. Znamo da Bog i iz najtežih situacija može stvoriti dobro, no moguće je djelovati i “preventivno”. Pokušajmo za početak samo: blagosloviti početak dana, pomoliti se prije posla ili bilo kojeg drugog rada, zahvaliti na kraju dana za sve što smo dobili ili postigli, pomoći nekome bez očekivanja protivusluge, saslušati svoga bližnjeg... A ako pored toga probamo i: prikazati Bogu probleme i nedoumice, zamoliti Ga da nam olakša poslove, pozvati Ga u kupovinu i da provede sa nama slobodno vrijeme, zatražiti Ga da nam da mir dok čekamo u redu, blagoslivljati ljude koje srećemo, radovati se svakom novom danu... Bog može biti djelotvoran u svemu što činimo, ali mi treba da Mu otvarimo vrata svog života i to svakog dana iznova. Svaki dan treba da pustimo da Ljubav u koju vjerujemo živi u nama, po nama bude vidljiva te se pokazuje po našim djelima. Pozovimo Boga na “šoljicu kave” svaki dan.

Marina Vincer