Pedesetnica – Duhovi

Uz liturgijska čitanja svetkovine Duhova razmišlja vlč. dr. Ivica Čatić, župnik u Rumi i profesor Novoga Zavjeta na KBF-u u Đakovu.

Dj 2,1-11

Pisac Djela apostolskih dan Pedesetnice vidi kao ispunjenje: svi su bili zajedno na jednom mjestu – kao da su se vrijeme koje se ispunilo i prostor skupili u jednu točku u kojoj će se dogoditi izlijevanje Duha Svetog i obnavljanje čovječanstva. Pedesetnica tj. Blagdan sedmica prvotno je bio poljoprivredni blagdan koji se slavio sedam sedmica nakon početka žetve ječma. Vremenom je postao komemoracija sklapanja Sinajskog saveza – tada je Izrael postao Božji narod. Djela apostolska poput jeke preuzimaju i odražavaju biblijske motive prisutne u opisu sklapanja Saveza i time predstavljaju Pedesetnicu kao obnavljanje Saveza s Bogom tj. re-konstituciju naroda Božjega. Pojava Duha donesena je samo usporedbom (kao silan vjetar, kao ognjeni jezici) jer sâm događaj ostaje neizreciv. No, učinak je itekako osjetan: do maločas uplašeni – centrirani na sebe – apostoli sada izlaze na trgove, ulice i – hvale Boga! Njihov govor u jezicima svi razumiju, činit će čuda i sve narode pod nebom okupljati u novi Božji narod.

Rim 8,8-17

Pavao u ovom odlomku nastavlja uspostavljati razdjelnicu u poimanju života na onaj koji jest kršćanski i onaj koji to nije. Iz njegovih riječi proizlazi da ne postoji „spontani kršćanski život“ koji ide sam od sebe. Ako je spontan, čovjek je orijentiran sam na sebe; ako i čini dobro, čini ga jer njemu odgovara. A sve dok čovjek ostaje u kriterijima svoga JA, još nije izišao iz svoje „tjelesnosti“ i nije otvoren Duhu. A koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti. Što je život po Duhu? Apostol na jednom mjestu kaže: dobrim nadvladaj zlo! Dok čovjek to čita, osjeća kako ga spopada sumnja i malodušje: odakle meni toliko dobra? No, ako uroni u tišinu, svoje biće otvori nadahnuću Duha, osjetit će da može krenuti. I može dobrom popločiti svoje misli i djelovanje. Tako počinje život po Duhu – umjesto svojim prirodnim nagnućima, tražiti Duha i dati priliku da On vodi!

Iv 14,15-16.23b-26

Dok učenike govor o Učiteljevu odlasku puni predosjećajem praznine i napuštenosti, Isus počinje govoriti o tome kako ih neće napustiti. Ako je do sada On bio s njima tj. pored njih, poslije Njegova odlaska dobit će drugog pratitelja koji će biti u njima. Unutarnju poveznicu teksta od kojega današnje čitanje uzima dva ulomka čini pojam ljubiti/ljubav koji se pojavljuje deset puta (deka-log!). Učenik koji ljubi Učitelja, nosi Ga u srcu i On obitava u njemu. Tako Isusovim odlaskom počinje Njegova nova prisutnost i ostvarenje novoga i vječnoga Saveza koji je od proroka Ezekiela najavljen kao dar Duha i novog srca. Ove je riječi teško objasniti i pojednostaviti jer su već jednostavne kao kruh ili voda: poznaje ih onaj tko ih kuša. U prethodnom poglavlju Isus je učenicima ostavio u baštinu najveću zapovijed: ljubite jedni druge. Sada govori o ljubavi prema Njemu. Čovjek je oduvijek u Bogu jer ga oduvijek ljubi – onaj tko ljubi ljubljenog nosi u srcu. Prihvaćajući Božju ljubav, učenik u svom srcu otvara prostor za Njega. Time počinje uzajamno prebivanje. Krajnji domet ljubavi jest takva uzajamnost uslijed koje oni koji se ljube postaju život jedan drugome. Ljubeći Ga, učenik postaje ono što On jest i zato može ljubiti braću kao ih je On ljubio, njegovom ljubavlju koja je ujedno i Očeva. To je jedinstvo razuma, volje i djelovanja koji preobražavaju onoga tko ljubi u onoga koga ljubi. Tek tada čovjek ljubi djelom i istinom. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine… Oznaka Branitelj (grčki Parakletos) koju spominje Isus odnosi se na Duha Svetog. Ona se u Starom zavjetu odnosila na anđele, proroke i pravednike koji su pojedinca zagovarali pred Bogom. Starozavjetni branitelj je ponekad imao ulogu tješenja tj. bodrenja. Prva Ivanova poslanica Isusa naziva parakletos. Zato sada ima smisla kad kaže da će poslati drugoga Branitelja. Para-kletos se na latinski prevodi kao ad-vocatus, onaj koji je pozvan biti uz, ili con-solator, onaj koji je s onim koji je sam. Duh je onaj koji je uvijek i zauvijek s učenicima. On liječi najdublju samoću koju čovjek može doživjeti. On je dinamika Božjeg života koja je sada otvorena učenicima da bi imali zajedništvo s Ocem i Sinom. On je posljednji dar Stvoritelja čovjeku kojim se dovršava njegovo stvaranje da bi Bog bio sve u svemu. Za razliku od najbližih koji su očekivali da se javno manifestira Izraelu kao Mesija – a vjerojatno su tako razmišljali i učenici – Isus im jasno daje do znanja da ga svijet više neće vidjeti. Zbunjeni su: kako to da će se Isus po Duhu očitovati samo njima a ne svijetu? Radi se o novom načinu postojanja, novoj kvaliteti bivstvovanja koja može biti shvaćena i doživljena samo od onog tko joj se na ovoj dubokoj razini otvori. Ovdje se zatvara krug: življenje Isusove zapovijedi ljubavi preduvjet je iskustva Duha po kojemu u vjernikov život ulazi Božja prisutnost. Time je isključena mogućnost da se Duha, tog vrhunskog dara Božjeg, dočepaju oni koji bi mu krivo pristupili. Naravno, tu je sadržan i element suda: svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu… Onaj tko ljubi onako kako nas je Isus učio postaje novo prebivalište Božje jer k njemu u Duhu dolaze Otac i Sin i iznutra ga razgovaraju. Stoga se prebivalište koje Isus ide pripremiti odnosi na nas same – u nama želi prebivati Otac, Sin i Duh Sveti ako im se otvorimo. Nakon što to učenik doživi, onda može početi svjedočiti.