Oprost

Kako oprostiti? Često sebi postavljamo ovo pitanje kada nas netko povrijedi. S jedne strane, razmišljajući ljudski, osjećamo se povrijeđeno, loše i ne možemo oprostiti. S druge strane gledano svakodnevno moleći Oče naš molimo našega Oca – „... i otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim ...“. Dakle, ako mi opraštamo drugima, tada možemo očekivati da će nama drugi, a posebno Bog oprostiti. Svi moramo biti svjesni mana drugih, naših ljudskih slabosti, pogriješaka. Često se desi da vrlo brzo zaboravimo nešto loše što nam je drugi uradio. Lakše nam je oprostiti ako se radi o manjoj, nego o većoj stvari. Veliki broj ljudi je izranjen. Pokušaji pomoći takvim osobama često su teški. Ako nismo imali slično iskustvo i ne možemo do kraja razumjeti kako se ta osoba osjeća – teško je pronaći prave riječi utjehe. Jer, pamćenje ne dopušta da se nešto zaboravi. Pogotovo ako se radi o velikoj stvari. Loši trenuci nam se s vremena na vreme vraćaju „pred oči“. Sve to može biti propraćeno burnim emocijama i svaki put kada se tih loših trenutaka prisetimo – sve smo dalje od opraštanja. U takvim slučajevima potrebno je najprije sazrijeti za praštanje. Što podrazumijeva sazrijevanje za praštanje? Više je elemenata u to uključeno. Osoba koja treba oprostiti, djelo koje se treba oprostiti i osoba kojoj se treba oprostiti. U sazrijevanje za praštanje trebamo uključiti Boga. Moliti Ga za mudrost, hrabrost, snagu. Ljutnja, bes prema osobi koja nas je povrijedila ne može trajati vječno. Bledi. Potrebno je vrijeme kako bismo se distancirali, razmislili, a onda i uspjeli govoriti o proživljenom i na koncu pokušati oprostiti. Oprostiti znači ne željeti zlo drugome, ne tražiti osvetu. Ali ne možemo zaboraviti. Događaji nam stoje u podsvijesti. Ono što pripada prošlosti ne može se više izmijeniti i ne bi se trebalo nasilno mijenjati. Ali, možemo mijenjati budućnost. Moje mišljenje je da prošlost uvijek ostavimo iza sebe i ne vraćamo se na nju. Iz osobnog iskustva govorim – ako me netko jako povrijedi, a ta osoba mi nije bila jako bitna – podvlačim crtu. Iza crte je sve ono loše što mi je ta osoba uradila. Sa tom osobom ću nastaviti minimalno, ljudski komunicirati, ali neću ulaziti u dublje odnose, neću se više družiti sa tom osobom. No, kao što sam rekla – možemo mijenjati budućnost. Možemo biti otvoreni za nove odnose ako osoba koja nas je povrijedila vrijemenom promeni svoje stavove, ponašanje. Ali, mišljenja sam i tog da nas ne bi povrijedio onaj tko nas iskreno voli. Kome je stalo do nas želi nam dobro, ne povrijeđuje nas. Dakle, povrijediće nas netko tko nije uistinu naš prijatelj. Opraštamo, ali teško zaboravljamo. Ako nekoga iskreno cijenimo, volimo, lakše ćemo prijeći preko zla koje nam je učinjeno. Ako je zlo učinjeno nesvijesno – lakše je oprostiti. S druge strane je teže. S toga smatram da pažljivo trebamo birati osobe koje su oko nas. Bilo da se radi o partneru u vezi ili braku ili o prijateljima. Kolege na poslu, u školi, na fakultetu ne biramo sami, kao ni roditelje i rodbinu. Ali, ljubavne partnere i prijatelje sami biramo. Potrudimo se da to budu kvalitetne osobe – iskrene, nasmijane, optimistične, suosjećajne, uvijek rade pomoći i posavjetovati. Oprostimo svakome (i Bog svima prašta), ali ne moramo sa svakim da budemo u odličnim odnosima. Ne treba da nas grize savjest ako smo sa nekim prekinuli druženje jer nam je zlo učinio. Zašto bismo rizikovali da opet budemo povrijeđeni od strane osobe kojoj očigledno nije dovoljno stalo do nas, čim nas je povrijedila?! Za kraj bih izdvojila odlomak iz Matejevog evanđelja: „Tada pristupi k njemu Petar i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«“ (Mt 18, 21-22).

Jelena Pinter