Očekujemo iskrenost, a ne prihvatamo kritike

Sigurno nam se često dešava da od drugih tražimo da budu iskreni prema nama. Želimo da znamo šta misle o nama, našim postupcima, životima. Što smo sa nekim u boljim odnosima, očekujemo veću iskrenost. No, kada nam neko iskreno kaže što ima, naša reakcija nije uvijek pozitivna. Jer, iskrenost nije uvijek pohvala, vrlo često, jer smo svi griješni, u pozadini istine se nalazi kritika. Tu nastaje problem, tada se borimo sami sa sobom. Očekujemo iskrenost, ali onu pozitivnu – da nam neko pohvali postupke, uspjeh, izgled. A kada iskreno čujemo negativno mišljenje o nečemu što smo uradili ili rekli – tada ostajemo uvrijeđeni. Ako bi nam drugi govorili samo lijepe stvari, lijepe riječi, bili bi dvolični, licemjerni. Mi bismo čuli ono što želimo, smirili bismo se, ali takve osobe nam nisu pravi prijatelji. Dakako, ni mi nismo tada iskreni prema sebi. Živimo u iluziji, obmanjujemo i sebe i druge. Znam da je vrlo teško izboriti se sa samim sobom. Očekujemo iskrenost, a ne prihvatamo kritike. Prvo što treba da uradimo je da shvatimo da nismo savršeni, da imamo mane, slabosti, pogriješke. Kritike će uvijek biti prisutne, jer nisu sva naša djela i riječi dobri, pozitivni, ispravni. Kada to prihvatimo bit ćemo manje opterećeni tim kritikama. Ali da bismo ih sveli na minimum treba i da radimo na sebi, da ispravljamo svoje griješke, slabosti, mane. Zatim treba prihvatiti činjenicu da kritike nisu nešto negativno. One su i pozitivni savjeti od drugih, kojima nam ukazuju što trebamo ispraviti, na koji način. Svaka iskrena riječ, svaka kritika trebaju nam biti na izgradnju. Radimo na sebi, popravljajmo se, prihvatajmo kritike i uvažavajmo ih, ili barem razmotrimo. Svaka iskrenost, kritika od člana obitelji, partnera, prijatelja je zasigurno dobronamjerna. Nemojmo misliti da smo savršeni, ne budimo oholi, nadmeni, već cijeli život radimo na sebi, izgrađujmo se, da bismo vječni život proveli u radosti.

Jelena Pinter