Nebo je već tu...

Nebo je već tu... Odzvanjalo je crkvom na svetkovinu Uzašašća. Toliko se trudimo shvatiti, razumjeti, doživjeti nebo. Što se tamo dešava, kako izgleda, koga i što ima? Ali, nitko ne može znati. Ili može? Ako je Isus hodao ovom zemljom i uzašao na nebesa koja su sada Njegov vječni dom, nije li On predokus neba? Ako je među nama On, uvijek, pa i nebo je tu ... On, svugdje oko nas, u crkvi, u euharistiji. A nebo je Njegov dom, dio Njega. S velikom vjerom, molitvom, zajedništvom, povjerenjem u Njega, mi nebo već osjećamo. Osjećamo spokoj, mir kada smo u zajedništvu sa Njim, kada sa Njim razgovaramo. A još više nakon pričesti, kada dio neba dospije u naše srce. No, nebo je tu i preko drugih ljudi oko nas. Koliku nam samo radost donose djela ljubavi i milosrđa. Svaka pomoć starijoj, iznemogloj, siromašnoj osobi. Svaki poljubac i zagrljaj, stisak ruke. Prijateljev savjet. Uspjeh u školovanju, radu. Obitelj na okupu. Koliko puta zaljubljeni ponavljaju – „Osjećamo se kao na nebu!“ To je upravo to. Pretpostavljamo da je na nebu radost, smijeh, mir, spokoj. I kada smo mi na ovoj zemlji sretni i zadovoljni, djeluje nam kao da osjećamo, imamo djelić neba. „Nije Bog tamo gdje je nebo, nego je nebo tamo gdje je Bog“ (Gerhard Ebeling). To je upravo to! A mi svi imamo mogućnost dati mu mjesto u svom srcu, i kada to učinimo i sa Njim u srcu živimo, možemo očekivati, moliti, tražiti od Boga da nam pripremi mjesto na Nebu!

Jelena Pinter