Na putu s Marijom

Sve je počelo s drvenim jaslicama u betlehemskoj štalici. A zemaljski put završava Mu se sa dvije grede na ramenima. Sa čavlima, kopljem, bičem, krvlju i trnovom krunom. Bez kolijevke novorođenče, uzdignut na križ odrasli čovjek. Čovjek i Bog. Tako jednostavan, a poseban. S drvetom počinje, s drvetom završava. Adam i Eva, križ, … No, drvo ima svoje korijenje, svoje stablo, krošnju i plodove. Ništa nije bilo uzalud. Iz malenog sjemena niče biljka. Raste … Pušta svoje korijenje u zemlju i pričvršćuje se za nju, kao što je On svoju riječ i ljubav usadio u naša srca. Daje jako stablo, hlad i plodove u kojima uživamo. Ako znamo uživati. U ljepoti onoga što nam je dao. A sve je počelo od nje, Marije …

Kada je ona rekla Evo me … I toliko mislim na nju kroz Korizmu. Pokušavajući razumijeti Tvoj put, uz koji Te je i ona pratila. Držim je čvrsto za ruku, prijanjajući uz nju, pod njene skute da me zaštite. Jer vidim toliko toga … Izmučen, gladan i žedan, umoran, nenaspavan, krvav, izbičevan. Padaš na prašnjavu zemlju.

Pri vašem susretu nema riječi … Samo Ga gledaš … Srce ti vrišti, ali glasa nema … Kada nastavimo zajedno promatrati, vidimo Šimuna Cirenca. Pomaže Mu nositi križ. Šapućeš mi – Znaj, uvijek će biti dobrih ljudi koji će biti spremni pomoći ti, kada pomoć zatreba. Šimuna je majka odgojila da pritekne u pomoć nevoljniku. On predstavlja i svećenike koji nose Njegov križ. Ali on je i samo maleni čovjek, alat u Božjim rukama, koji je pomogao osobi u potrebi.

Veronika je u strašnom ambijentu mržnje istupila i pokazala žensko srce - samilosno, odlučno, blago, puno ljubavi. Ona predstavlja i sve dobre susjetke, bake, učiteljice, odgojiteljice. Predstavlja i tebe Marijo, koja si baš takva. Uvijek tu za nas kada ti se utječemo.

I zajedno gledamo i posljednji Njegov pad. Pad pred svlačenje. Pred izrugivanje, uvrede. Pokrivaš oči rukama. Tvoga Sina Jedinorođenca razgolićuju. To tijelo koje si ti nosila, povijala, prala, dojila i ljubila. Ti si Mu šila haljine, uljepšavala Ga, oblačila. Mi se trebamo razgolititi, skinuti sa sebe ljagu grijeha, a ne On.

A sada, svaki čavao zaboden u Njegovo tijelo, zabija se i u tvoje srce. Ruke koje su tješile i ozdravljale, noge koje su nosile Radosnu vijest svuda. Gledajući sa tobom kako iz Njegovog boka teku krv i voda, rađa se u mom srcu nada.

I, kao što si Ga držala u krilu kao novorođenče, sada držiš Njegovo mrtvo tijelo. Svojim suzama pereš mu izmučeno tijelo, koje je opralo moje grijehe i grijehe svijeta. Ali suze su oslobađajuće. Čiste dušu, daju nadu nakon pročišćenja, smiruju.

Njegov grob samo je kolijevka iz koje ce uzići u slavi. Tvoje sjeme koje će nastaviti širiti svoju ljubav kao drveće svoje grane s proljeća. Čekamo vječno proljeće i Uskrs …

Jelena Pinter