Moja pustinja

Svakome od nas povremeno je potrebna pustinja. Mjesto gdje ćemo se osamiti, razmišljati, donijeti neke odluke, popraviti sebe, … Potrebno nam je vrijeme da se sklonimo od ljudi. Od utjecaja nečije riječi, raznih savjeta. Vrijeme kada se oslanjamo na sebe i na Boga. Kada slušamo vlastito srce i um, razabiremo po srcu svoje želje, težnje, čežnje. Kada se iskristalizira i ispliva na površinu ono što nam je bitno. U pustinji nema glasova drugih. Čujemo sopstveno disanje, ritam otkucaja srca, i Božji glas. Tada nam je prilika da Ga slušamo, da sa Njim razgovaramo, da uživamo u Njegovoj prisutnosti. U pustinji su noći vedre, nebo bez oblaka, posuto zvijezdama. One su kao mali znaci nade, ohrabrenja, Ljubavi, pouzdanja. Ali dolazi i jutro. U pustinji su dani vreli, sunčani. A nama ljudima tako je teško ugoditi. Nikako da nam bude potaman. Sunce je jako, najjače, prži i darežljivo dijeli sa nama svoje zrake, svoju toplinu. Vruće nam je … Znoj nas obliva, žedni smo, suvih usta, ispucalih usana, vrele glave, malaksalog tijela. Žudimo za vodom … Da, lako je kada su noći vedre, svježe, sa blagim povetarcem. To je uglavnom vrijeme našeg počinka. A kada sa prvim sunčevim zracima treba ustati i krenuti u novi dan – sve nam smeta. Nedostaje nam pouzdanje u Njegovu providnost. Nedostaju nam jutra koja ćemo provesti s Njim, zajedno planirajući novi dan, koračajući zajedno. Daleko od buke, ljudi, samo Ti i On. Čovjek je usamljen i među ljudima. Pustinja je lijepa. Ona nam može biti mjesto duhovne obnove i razvoja. Sjedneš na pješčanu dinu. Ne vidiš ništa. Ne čuješ ništa. A ipak nešto zrači u tišini. Pustinju krasi to što se u njoj negdje skriva izvor. Uvijek će biti kušnji, ali uvijek ćemo pronaći i svoj Izvor.

Jelena Pinter