Kamo idemo?

Živimo u sve ubrzanijem vrijemenu. Pritišću nas brige, problemi. Kušnji ima sve više i vrijemenom su sve teže. U svoj toj životnoj trci, za kako mi kažemo često – „bolji život“, treba se zaustaviti i zapitati – „Kamo idemo?“ Svatko od nas se suočava sam sa sobom i traži „mjesto“ koje će ga potpuno ispuniti. Najčešće se čovjek koji ima mnogo „tereta na duši“ zna upitati – kamo idem?! Cijeli život tražimo neke putokaze. No, usred općeg kaosa u današnjem vrijemenu često ne možemo razdvojiti dobro od lošeg. Zasigurno idemo ka svršetku. Svjesno ili nesvjesno. Moramo biti svjesni da prikupljanje blaga na zemlji za naš vječni život ništa ne znači. Bit će nam dobro u ovom prolaznom, zemaljskom svijetu. Ugodno ćemo živjeti, nećemo brinuti što ćemo pojesti ili obući. No, da li su takve brige uopće opravdane? Isus nam je jasno rekao da se ne brinemo za sutra. Da naš Otac nebeski zna što nam treba i da će nam dati, u pravi čas. Ali, često zaboravljamo na te Isusove riječi, na to obećanje. Zgrćemo blago na zemlji. A što je sa našom dušom? Sa čistoćom naše duše, sa dobrim djelima, milosrđem, odnosom s Bogom?! Zaboravljamo se „očistiti“ od grijeha, ići na mise, pomoći drugome, moliti. Pogled nam je zamagljen, opterećeni razum i duša, otvrdlo srce. Moramo biti mudri da bismo spoznali što nam je činiti. Riječ nam daje putokaze. Molitva, otvoren i iskren odnos s Bogom, razgovor s Bogom. I tada ćemo spoznati da trebamo skupljati blago za nebesa, za kartu u jednom pravcu, bez povratka natrag. Idemo ka nebeskom kraljevstvu. Proći ćemo sud, a ovaj svijet već sada nestaje, prolazi. Neće biti boli i tuge tamo kamo idemo. Problema, užurbanosti. Tamo kamo idemo bit će samo radost. No, put do nebeskog kraljevstva je težak. Karta za nebesa puno košta, teško ju je nabaviti. Ali, budemo li smjerno živjeli na zemlji dobit ćemo kartu za prvi red, za ekstra klasu.

Jelena Pinter