Kakvi smo uistinu?

Kakvi smo uistinu? Jesmo li onakvi kakvima nas drugi doživljavaju ili smo posve drugačiji? Ako bismo rekli da smo posve drugačiji od onoga kako nas drugi doživljavaju, ne bismo li se onda mogli nazvati licemjerima? Vrlo je moguće i tako nešto. Ljudi često glume da bi se dopali drugima, da bi se priključili nekom društvu. Zbog neke usamljenosti u kojoj se nalazimo možemo pribegavati i tom „triku“. Glumiti, prilagoditi se društvu, ljudima, i bar nakratko ćemo sa nekim imati priliku družiti se, razgovarati. No, to nije dobro. Ljudi nas trebaju upoznati onakvima kakvi jesmo, bez maski, laži, licemjerja. Kada bismo svi bili otvorenih srca i ruku lakše bismo pronalazili prijatelje. Kada maske padnu sve je jasnije. Tada se pokaže ko je ko, ko je kakav. Ne treba osuđivati, ali treba ukazivati na licemjerno ponašanje. Ali, ne mora slučaj biti licemjerje. Možda je stvar do rana koje nam se nalaze na duši. Jedna osoba nedavno mi je rekla da nas rane oblikuju kao osobu, detinjstvo nas oblikuje. Netko je emotivan jer je cijelo detinjstvo (pa i nastavak života) proveo u odličnom i bliskom odnosu sa majkom; netko je razmažen i zavidan jer je kao jedino dijete u obitelji navikao sve da dobija i da ne dijeli; netko je temperamentan i napadački nastrojen jer živi u velikoj obitelji i cijeli život se bori za bolji položaj u njoj, za „svoje mjesto“. Takve stvari, situacije nas oblikuju kao osobu. Rane dovode do toga da postanemo bolje osobe, ali i lošije. Dešava se da skrenemo sa pravog puta. Da želimo da „naplatimo“ te rane. Postajemo oholi, nadmeni, zavidni, ljubomorni, srditi. Smatramo da nas je život mučio, kinjio, i iz tog razloga se „istresamo“ i maltretiramo ljude oko sebe. No, bilo bi odlično kada bi nas te rane načinile boljima, mudrijima, pametnijima. Kao Isus ... Pretrpeo je strašnu muku na križu, ali nam tim činom obezbedio, darovao Uskrsnuće, vječni život. Ljudi postaju ogorčeni, nepristupačni, hladni. Možda je to samo izvanjska maska, može se desiti da nisu takvi doista. Ali, zbog rana koje su zadobili postali su distancirani. Ne žele komunicirati. Boje se da ih ljudi opet ne povrede. Težimo ka tome da ne postanemo zbog životnih rana lošije ili indiferentne osobe, zatvorene, već bolje. Kao Isus ... Neka nam On bude uzor. Rane će nas pratiti cijeli život, uvijek ima križeva, uspona i padova. Ali ne moramo zbog toga ljude oko sebe „kinjiti“ ili odbacivati. Budimo mudri i neka nam svaka rana bude putokaz, lekcija. Neka nas napravi boljom osobom. Skinimo maske i pokažimo se onakvima kakvi jesmo. Nemojmo postati ozlojeđeni ili distancirani, ne bojmo se rana. Isus je mnogo više trpio, pa je izdržao. Da bismo zadobili vječni život moramo uzeti svoj križ i slijediti Isusa. Svaka osoba nas doživljava na svoj način, nismo u svačijim očima jednaki. Nije u pitanju dvoličnost, već je do osobe koja nas posmatra. Jer, svatko nas posmatra svojim, drugačijim očima. Zato, skinimo maske, otvorimo srce, dušu i ruke za druge, budimo blagi i pristupačni. Budimo ono što doista jesmo i pravi ljudi će to prepoznati i cijeniti. A dobre osobe prepoznaju čisto srce i dušu, dobre osobe se pronalaze međusobno. Svatko nas vidi na svoj način, očima svoje duše. Čista duša vidi dobro u čovjeku, zla uvijek vidi negativne stvari. Po tome svi izgledamo kao dvoličnjaci. Jedni nas doživljavaju kao pozitivce, drugi kao negativce. No, ne obazirimo se na loše komentare i loše ljude. Negujmo dobre, korektne odnose sa svima, a uz sebe držimo one pozitivne, vesele, nasmejane ljude koji su spremni u svatko doba biti uz nas, koji nas tješe kada smo tužni, ukazuju nam na pogrješke, ali iznad svega – koji dijele sreću sa nama, koji nisu zavidni nego im je stalo da nam je dobro i koji su srećni kada smo mi srećni.

Jelena Pinter