Jesmo li dovoljni sami sebi?!

Kada bismo mi sve mogli, Bog nam ne bi ni bio potreban. Je li uistinu tako?! Možemo li zaista bez Njegove pomoći?! Ili bez pomoći drugih?! Prekrasni su trenuci provedeni u Crkvi, sa obitelji, prijateljima, kolegama. Istina je da je samoća ponekad najbolji prijatelj. Ne postavlja pitanja, a daje najbolje odgovore. Samoća i izdvojenost su dobri, ali ne zadugo. Lijepo je, korisno je izdvojiti se, razmisliti, donijeti neke odluke, meditirati. No, ni tada nismo sami. Bog je sa nama. Papa Benedikt XVI rekao je da je mladost vrijeme koje Bog daje da bi se otkrio smisao postojanja. Tada se „tražimo“, pronalazimo svoj put, svoje ciljeve, gradimo budućnost. Učimo se umijeću malih koraka – sitnih, ali upornih. Bog, koji nas je stvorio, zna i što će sa nama. Ako bježimo od Njega, On nas neće juriti, ali će nas čekati. U Kristu pronalazimo odgovore i ciljeve za koje doista vrijedi živjeti. On nam daje snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put. Sa Njim je sve na pravome mjestu. U patnjama nas ne napušta. Osim Boga, u nevolji su nam potrebni i drugi. I ne samo u nevoljama, nego svakodnevno. Da činimo djela milosrđa, ljubavi, da pomognemo drugima, a i oni nama. Drugi bi od nas odlazili bolji i zadovoljniji. Sreću treba da stavljamo u srca drugih. Ne samo u srca onih koje ljubimo, nego i u srca onih koji su nam manje simpatični. Jer, na kraju života ćemo biti suđeni po ljubavi. Prijateljstvo nije primanje, ono je puno više davanje. U pravom prijateljstvu nema sebičnosti. Svatko od nas ima nešto dati drugima. Nitko nije toliko siromašan da drugima nema što dati. Biti bez novaca je prolazno stanje, a biti siromašan je stanje duha. Treba svjetlost donositi u tuđe živote. Tada ni mi nećemo ostati u sjeni. Nesebično davanje znači i obilno primanje zauzvrat. Ne trebamo ništa očekivati, ali ako drugima uljepšamo život – i naš će biti lijep. Cijeli život je neprestana borba. Tajna života nije da živimo, nego zašto živimo. Bijemo bitke za konačnu pobjedu, za Božje, Nebesko Kraljevstvo. Nemojmo biti sebični, ravnodušni jedni prema drugima. Kao noj zabiti glavu u pijesak i ne osvrtati se na druge. Misliti samo na sebe i svoju ugodnost. A često to radimo. Da nas drugi ne bi povrjeđivali, ometali – radije ostajemo sami – bez prijatelja, kolega, pa i obitelji. Mislimo na svoju udobnost, ugodnost, da je nama dobro. Tada često skrenemo sa pravog puta. Pazimo da kada kujemo svoju sreću ne udaramo bližnje po prstima. Da težimo ka svetosti. Jer bez svetosti ništa nećemo postići, ništa uraditi. Budimo uz druge, podupirimo ih u vjeri; činimo djela milosrđa, ljubavi; volimo, ljubimo jedni druge; nemojmo biti siromašni duhom; molimo za druge; stvarajmo i čuvajmo iskrena prijateljstva; poštujmo svoje kolege, a iznad svega svoju obitelj. Ne osvrćimo se na prošlost, na ono što smo već učinili, nego gledajmo naprijed i mislimo na ono što još trebamo učiniti. Učiniti za druge da bismo im pomogli, za sebe da bismo se spasili, i za Boga da bismo Ga proslavili. Bog na prvom mjestu, a onda i drugi. Pažljivo birajmo osobe koje su nam bliske. Da to ne budu osobe koje će sprječavati našu svetost, koje će nas voditi u tugu, depresiju, razočaranja, sebičnost, ravnodušnost. Neka to budu osobe u koje ćemo imati povjerenja, kojima ćemo biti zahvalni. Iako i iz loših iskustava učimo, potrudimo se da uz nas, oko nas budu osobe koje će ostavljati tragove, a ne ožiljke.

Jelena Pinter