Između neba i zemlje

U mjesecu kolovozu mnogi nas blagdani, svetkovine podsjećaju koliko su nebo i zemlja blizu. Slavimo Preobraženje Gospodinovo, Uznesenje Blažene Djevice Marije – Veliku Gospu, ...

Naše preobraženje na ovoj zemlji događa se tijekom molitve. Tada smo negdje između, ni na nebu, ni na zemlji. Molitva je povezana sa osamom, samotnim mjestima, gorama, brdima. Često u znak zahvalnosti vjernici podižu križeve na vrhovima brda, gora. Oni stoje kao znak podsjećanja na Božju ljubav i milosrđe. Tu su negdje, između neba i zemlje. Povezuju nas s Bogom. Mnogi hodočasnici na takvim mjestima molitve i zahvale čine pokoru i žrtvu Križnog puta.

Gora nas odvaja od drugih ljudi, ali nas sjedinjuje i približava Bogu. U takvom ozračju nekada je dovoljno šutjeti i slušati Oca koji nam govori. Samo pogled svoje duše uprti k Njemu. Takva molitva preobražava. Potpuno predanje svoga srca Ocu. Jer On zna što nam treba. Mnoštvo riječi i želja prave buku u našem srcu. Ta buka ne dozvoljava da čujemo Očev glas. Zaglušuje ga.

Isus se preobražava pred svojim učenicima na visokoj gori. Haljine mu postadoše sjajne, bijele. Mojsije nije znao da iz njegovog lica izbija svjetlost, nakon silaska sa Sinajskog brda, nakon razgovora s Bogom. Tako je i sa nama. Nakon svake molitve, razgovora s Bogom, na nama se vidi ta svjetlost. Preobražava se naše srce, duh, duša. Blistamo ... Kao Mojsije ni mi to ne primjećujemo. Drugi vide kada sijamo. Tada se na našem licu očituje kako i sa kim živimo i idemo kroz ovaj život.

Jelena Pinter