Hoće li i nama tako biti kada dođemo u Kraljevstvo Nebesko?

Bio je petak i to Veliki petak. Isus je umro. Dok svi pod utiskom izlaze iz crkve malena Magdalena, djevojčica od 6 godina odlučila je ostati u crkvi sa tatom da čuva Sveti grob, nakon što su velečani Josip i brat Nikola položili Isusovo tijelo nakon obreda Velikog Petka. Tužna je. Razmišlja, kolika je bol pritisla Isusa. Što je On morao uopće trpjeti? Je li imalo to smisla? U takvim mislima, nije ni primjetila da je kasno, dok je tata Ivan nije trgao iz misli pitanjem da idu kući. Iako nevoljko, otišla je doma. U subotu, rano ujutro ustala je i otišla k majci Mariji s rečenicom: „Idem u crkvu čuvati Isusa. Neću nikome više dati da Ga povrijedi.“ Majka se blago nasmiješila i odgovorila: „Isus nas je spasio, neće Ga više nitko povrijediti. On je sve pobijedio, On je doveo ljude k Sebi.“ Iako nije mnogo razumjela majčine riječi, Magdalena je otišla u crkvu da „čuva“ Isusa. U Crkvu su dolazili mnogi ljudi. Neki su, poput nje „čuvali“ Isusa, a neki su klecali i molili se. Neki su ubacivali i koju paru u kasicu koja je stajala pokraj groba. „Time će se pokriti troškovi Isusove sahrane“ - mislila je mala djevojčica. Ali i u mislima koje su joj okupirale malu glavicu, Magdalena se nije odvajala od groba ni sekunde. Izašla je na kratko, na nagovor časne sestre koja joj je obećala pričuvati Isusa dok ona ode nešto pojesti da se okrijepi. Došlo je veče. Nakon završetka obreda Uskrsnuća, da majka nije došla po nju, Magdalena bi i dalje ostala u crkvi. Subota je prošla i osvanuo je novi dan. Nedjelja je, najsvečaniji kršćanski blagdan - Uskrs. Magdalena, obučena u najljepše bijelo odijelo, hitro koraca malim koracima u Crkvu. Ali iznenađenje koje je čekalo, rastužilo ju je veoma. Sveti grob bio je prazan. Isusa nema… Svi u crkvi su nasmejani, radost im je na licima. Zar je moguće da nitko nije primjetio da su uzeli Isusa? I zar je moguće da je Isus mogao nestati pored toliko čuvara? I što su svi toliko srećni? Razočarana Magdalena, otrči majci i plačući prozbori: “Uzeše Isusa. Ne znam kamo su ga odnijeli!” Majka, da je utiješi, reče: “Dočekaj da počne misa, vidjet ćeš Isusa. Doći će On!” Magdalena, s nevjericom sjedne na svoje mjesto u crkvi iščekujući da vidi odakle će ući Isus. I gle, uz dim tamjana i najljepšu pjesmu “Uskrsnu Isus doista”, na glavna ulazna vrata ulazi Isus u bijelom ruhu, bez i jednog traga patnje, u radosti i ljepoti kakvu nije nigdje vidjela. A iza Isusa ide duga povorka svećenika, ministranata i vjernog puka. I svi su obučeni u najljepšu odjeću, onu najsvečaniju. Magdaleni su krupne oči sjale od radosti, suze su joj krenule same od sebe. I tada pomislih: “Hoće li i nama tako biti kada dođemo u Kraljevstvo Nebesko?”

Marina Vincer