Gozba ljubavi

Bog je uzeo ljudsko tijelo da bi postao čovjekom. Preko Isusa postao nam je tako blizak. Njegova ljubav kao kvasac raste i širi se. Bez Njega ne možemo. Kao loza koja bez trsa ne može donijeti roda, tako mi bez Njega ne možemo učiniti ništa.

Toliko nas je ljubio da nam je ostavio samoga sebe, zauvijek. Na Posljednjoj večeri ustanovio je Euharistiju. Tako nam je dao priliku da očima srca kroz malu, bijelu hostiju – gledamo u Njegovo
milosrdno lice. Njegovo djelovanje je znakovito, i u hostiji i kaležu uvijek Ga možemo prepoznati.

Učenici na putu u Emaus prepoznali su Ga po lomljenju kruha. Njegova ljubav prema nama prepoznata je i na svadbi u Kani. Gozba, okupljanje i zajedništvo simbol su ljubavi. Kao što se obitelji okupljaju oko obiteljskog stola, tako se Crkva okuplja oko Euharistijskog stola. To je gozba ljubavi na koju nas neprestano poziva Isus. Poziva nas u svoju blizinu, svoj zagrljaj, darujući nam ljubav,
milosrđe, život. On, kruh života, daje nam hranu koja ostaje za život vječni. Daje život svijetu, životvječni.

On je ono zrno koje razraste i razmnoži se, i donese mnogo plodova. Svi smo mi dionici jednoga kruha. Jedan kruh plod je mnoštva klasova; jedan kalež rujnog vina skriva mnoštvo grozdova. Kroz
Njegovu ljubav i milosrđe svi smo mi dionici Njegove gozbe, gozbe ljubavi. „Najveća ljubavna priča svih vremena sadržana je u maloj, bijeloj hostiji“ (Fulton Sheen).

Jelena Pinter