Govor Njegove Eminencije Pietra kardinala Parolina, državnog tajnika, u povodu 325. obljetnice mirovnog sporazuma u Karlovcu

Govor Njegove Eminencije Pietra kardinala Parolina, državnog tajnika Svete Stolice, u povodu 325. obljetnice mirovnog sporazuma u Karlovcu. Njegov govor donosimo u cijelosti.

Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5,9)

Poštovana građanska vlast,

Vaše Ekselencije veleposlanici,

Vaše eminencije,

ekselencije,

predstavnici Crkava i raznih vjerskih tradicija,

Draga braćo i sestre,

Zahvaljujem Njegovoj Preuzvišenosti biskupu Fabijanu Svalini što je danas, u povodu tristo dvadeset i pete obljetnice povijesnog Karlovačkog mirovnog sporazuma, organizirao ovaj važan događaj. Taj važan dokument potpisan je točno ispod mjesta gdje se nalazimo i okončao je gotovo dva desetljeća žestokog sukoba, uspostavivši mir u regiji. Kao civilni autoriteti i predstavnici različitih vjerskih tradicija, vaša prisutnost danas ovdje svjedočanstvo je postojane i univerzalne želje za mirom koja prebiva u svakom ljudskom srcu. Nadam se da će naše današnje okupljanje zapaliti tu želju i, vođeni našim vjerskim uvjerenjima, omogućiti nam da učimo iz uspjeha iz prošlosti, kako bismo danas bili učinkoviti mirotvorci.

Riječima “Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati” (Mt 5,9) Isus je zadužio svoje učenike da postanu zanatlije mira. Sveto nas pismo uči da je “mir u prvom redu temeljna Božja osobina: ‘Gospodin je mir’ (Sud 6,24). Stvorenje, koje je odraz božanske slave, teži miru.”1 Doista, sve je stvorenje, kao odraz Stvoritelja, pozvano na mir. “U biblijskom otkrivenju, mir je puno više od jednostavnog odsustva rata; predstavlja puninu života (usp. Mal 2,5). Daleko od toga da je djelo ljudskih ruku, to je jedan od najvećih darova koje Bog nudi svim muškarcima i ženama, a uključuje poslušnost božanskom planu. Mir je učinak blagoslova koji Bog daje svom narodu: ‘Gospodin podiže lice svoje na te i dade ti mir’ (Br 6,26). Ovaj mir proizvodi plodnost (Iz 48,19), blagostanje (usp. Iz 48,18), blagostanje (usp. Iz 54,13), odsutnost straha (usp. Lev 26,6) i duboku radost (usp. Pr 12,20).”2 Mir je dar čovječanstvu od Boga, ali je također i poziv upućen svakome od nas da budemo suradnici mira.

Svi mi, predstavnici raznih vjerskih zajednica, ali i civilnih vlasti, okupljeni smo u ovoj „Kapelici mira“, da produbimo želju za mirom i čvrsto izjavimo: nema više rata! Nema više rata ni u ovoj zemlji, ni u svijetu!

Ova kapelica nije puki svjedok prošlih događaja, nego hrabro govori i nama danas. Podsjeća nas da “rat nikada nije prikladan način za rješavanje problema koji se javljaju među nacijama”.1 Šteta uzrokovana oružanim sukobima nije samo materijalna; on je iznad svega moralan, jer uništava međusobno povjerenje i ostavlja duboke rane u srcima onih koji su njime pogođeni.2 Svaki sukob predstavlja slom pravog humanizma i poraz čovječanstva.3

U povodu 325. obljetnice potpisivanja Karlovačkog mira, želio bih istaknuti nekoliko aspekata tog važnog događaja. Nakon 72 dana dugih i mukotrpnih pregovora, ugovor su 26. siječnja 1699. godine, ovdje, na raskrižju latinske, bizantske i islamske kulture, potpisali predstavnici Svete lige i Osmanskog Carstva.

Podsjećajući na ovaj povijesni događaj koji je imao golem utjecaj na cijelu regiju, želio bih spomenuti jedan posebno evokativan simbol. Za ugošćavanje potpisnika Ugovora napravljena je posebna prostorija od drveta. Kako bi se izbjegle bilo kakve komplikacije oko prvenstva i relativne važnosti sudionika, prostorija je imala četvera vrata, čime su u isto vrijeme mogli ući predstavnici Habsburške Monarhije, Republike Venecije, Poljske i Osmanskog Carstva. U spomen na taj događaj 1710. godine podignuta je kapelica po uzoru na prvotnu prostoriju s četiri ulaza. Godine 1817. današnja je zgrada posvećena Gospi od mira, 50-ak metara iznad prostorije u kojoj je potpisan Ugovor.

Kako bi se naglasila činjenica da se svaki od predstavnika smatra ravnopravno i dostojanstveno, prvi put u povijesti “pregovaranja” korišten je okrugli stol. Ta će praksa kasnije postati norma u diplomaciji koja ima za cilj naglašavanje načela ravnopravnosti zastupnika. Čak i arhitektura sadašnje zgrade izražava jasnu poruku: mir se ne može postići ako je jedna od strana ponižena. Zato je prilikom sklapanja Ugovora svaka od potpisnica dobila dio teritorija osvojenih u prethodnim ratovima, pri čemu je usvojeno načelo uti possidetis, ita possideatis: tko ga ima, taj će ga i zadržati.

Simbolikom četvorih vrata ove kapelice, želio bih istaknuti četiri temeljna načela iz katoličkog socijalnog nauka, na kojima se mora temeljiti mir: Istina i Pravda; Solidarnost i ljubav; Bratstvo; i Molitva.

1.Mir je plod pravde. Drugi vatikanski koncil s pravom je naglasio da “Mir nije samo odsutnost rata; niti se može svesti samo na održavanje ravnoteže moći između neprijatelja; niti ga donosi diktatura. Umjesto toga, ispravno se i prikladno naziva pothvatom pravde.”1 Katoličko socijalno učenje potvrđuje da je “mir ugrožen kada se čovjeku ne da sve što mu kao ljudskoj osobi pripada, kada se ne poštuje njegovo dostojanstvo i kada je građanski život nije usmjereno općem dobru. Obrana i promicanje ljudskih prava ključna je za izgradnju miroljubivog društva i cjelovit razvoj pojedinaca, naroda i nacija.”2

Na poseban su način vjerske tradicije pozvane dati važan doprinos njegovanju pravde. Ističući dostojanstvo svake ljudske osobe, vjernici moraju nastojati spriječiti svaki oblik poticanja na nasilje i promicati pomirenje, budući da je istinski mir moguć samo uz oprost. Svjesni smo da nije lako oprostiti kada se suočimo s posljedicama rata i sukoba. Doista, nasilje, osobito kada “vodi ‘do samih dubina nečovječnosti i patnje’, ostavlja za sobom teško breme boli. Ovu bol može ublažiti samo duboko, vjerno i hrabro promišljanje svih strana, promišljanje sposobno suočiti se sa sadašnjim poteškoćama sa stavom pročišćenim pokajanjem. Težina prošlosti, koja se ne može zaboraviti, može se prihvatiti samo kada se ponudi i primi uzajamni oprost; ovo je dug i težak proces, ali nije nemoguć”.1

Pritom valja naglasiti da „međusobno opraštanje ne smije ukloniti potrebu za pravdom, a još manje zapriječiti put koji vodi do istine. Naprotiv, pravda i istina predstavljaju konkretne preduvjete za pomirenje.”1 Papa Franjo u svojoj enciklici Fratelli tutti naglašava tu vezu između pravde i pomirenja. Pomirenje nije stvar “pozivanja na oproštenje kada uključuje odricanje od vlastitih prava, suočavanje s korumpiranim službenicima, kriminalcima ili onima koji bi ponizili naše dostojanstvo. Pozvani smo ljubiti sve, bez iznimke; u isto vrijeme, voljeti tlačitelja ne znači dopustiti mu da nas nastavi tlačiti, ili dopustiti mu da misli da je ono što radi prihvatljivo. […] Oni koji trpe nepravdu moraju snažno braniti vlastita prava i prava svoje obitelji, upravo zato što moraju sačuvati dostojanstvo koje su primili kao dar ljubavi od Boga. Ako je zločinac naudio meni ili voljenoj osobi, nitko mi ne može zabraniti da zahtijevam pravdu i osiguram da ta osoba – ili bilo tko drugi – neće ponovno nauditi meni ili drugima. Ovo je posve pravedno; oprost ga ne zabranjuje nego ga zapravo zahtijeva.”2

2. Mir je plod solidarnosti i ljubavi. Već u spisima svetog Tome Akvinskog vidimo kako pravi mir nije samo djelo pravde, nego još više proizvod ljubavi. Dok bi pravda zahtijevala uklanjanje svih prepreka miru (uvrede, šteta, sukobi itd.), mir je učinak koji je svojstven ljubavi, budući da je ljubav ujedinjujuća sila.1 Mir se gradi iz dana u dan, a počinje u dubine srca svake osobe. “Stoga je mir isto tako plod ljubavi, koja nadilazi ono što pravda može pružiti.”2

U svojoj enciklici Populorum progressio, koja naglašava važnost solidarnosti, papa sveti Pavao VI. potvrdio je da je napredak novo ime za mir.1 Papa sveti Ivan Pavao II., s druge strane, istaknuo je da nam solidarnost omogućuje vidjeti „druge ” kao „slični” sebi, kao „pomoćnica”, kao što je Bog stvorio Evu kao „podobnu pomoćnicu” Adamu (usp. Post 2,18-20). Uz tu uzajamnu suodgovornost, solidarnost prirodno vodi prema miru i razvoju. Mir je iluzoran bez prevladavanja nepovjerenja; ovisi o njegovanju tog osjećaja međusobne suradnje, koja je autentični izraz solidarnosti između pojedinaca i naroda. Iz ove perspektive, mir se ostvaruje njegovanjem onih vrlina koje promiču sklad i suživot i koje nas uče živjeti kao zajednička, ujedinjena ljudska obitelj. Na taj način, slobodno dajući i primajući jedni od drugih, omogućeno nam je graditi novo društvo i bolji svijet.2 Tako shvaćeno, iz logike solidarnosti i iskustva bratskog jedinstva izvire priznanje Boga kao oca svima nama, pružajući nam obnovljeni način pristupa našem svijetu i našim odnosima.

3. Mir je plod istinskog bratstva. Papa Franjo je u brojnim prilikama ponovio da je bratstvo jedini pravi temelj trajnog mira. Autentično ljudsko bratstvo nadilazi svaku podjelu i ograničenja društava koja bi se smatrala samodostatnima. Zbog toga smo pozvani otkriti kako je ono što nas spaja, naše zajedničko čovječanstvo kao braće i sestara, snažnije od onoga što bi nas moglo razdvojiti. Ovaj osjećaj bratstva temelji se na priznavanju univerzalnog i transcendentnog dostojanstva svake ljudske osobe. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju, kao izraz njegove nesebične ljubavi, koja ne poznaje granice. Ovo prepoznavanje prirodno vodi uzajamnom poštovanju, reciprocitetu i društvenom prijateljstvu.

Sveti Otac nas stoga poziva da zajedno sanjamo o boljoj budućnosti našeg svijeta, „kao jedna ljudska obitelj, kao suputnici koji dijele isto tijelo, kao djeca iste zemlje koja je naš zajednički dom, a svatko od nas donosi bogatstvo njegovih ili njezinih uvjerenja i uvjerenja, svatko od nas sa svojim vlastitim glasom, braćo i sestre svi.”1 Potiče nas da sve osobe prepoznamo kao svoju braću i sestre, ma gdje se nalazili, i unatoč našem razlike, kako bismo mogli usvojiti politike koje su uistinu stavljene u službu općeg dobra.

Kao predstavnici različitih vjerskih tradicija, imamo posebnu odgovornost osigurati da se bratstvo ujedinjuje, da razlike ne dovedu do podjela, da različitost nikada ne dovede do nasilja. Kao što je papa Franjo rekao na svom putovanju u jugoistočnu Aziju ranije ovog mjeseca, “[t]ova mudra i delikatna ravnoteža, između mnoštva kultura i različitih ideoloških vizija, i ideala koji cementiraju jedinstvo, mora se neprestano braniti od neravnoteža […] To je neophodno za suočavanje sa zajedničkim izazovima, uključujući i onaj suprotstavljanja ekstremizmu i netoleranciji, koji iskrivljavanjem vjere pokušavaju nametnuti svoja stajališta korištenjem prijevare i nasilja.”1 Vjernici su pozvani biti mirotvorci, a ne ratni huškači. Autentična religija nadahnjuje ljubav, a ne mržnju. I ovo me dovodi do moje četvrte i posljednje točke.

4. Mir je plod molitve. Molitva otvara srce ne samo za intiman odnos s Bogom, nego i za autentični susret s drugima, njegujući poštovanje, povjerenje, razumijevanje, uvažavanje i ljubav. Molitva potiče hrabrost i daje nam snagu da postanemo “pravi prijatelji mira”, koji se zalažu za njegovo aktivno promicanje u različitim okolnostima našeg svakodnevnog života.1

Zajednički nam je poziv i zadaća hrabro širiti i promicati poruku koja danas izvire iz ove kapele Gospe od Mira: rat nije rješenje i nikada ne vodi dobru; mir je, s druge strane, pravi i jedini put koji treba slijediti. Iz kršćanske perspektive, rad za mir u duhu Evanđelja nije opcija, nego dužnost i obveza. Nadahnuta našom vjerom u Boga koji je “izvor mira”, upravo nas ova kapelica potiče da svojim molitvama tražimo mir. Iz tog smo razloga ovdje: moliti se da duh mira i uzajamnog razumijevanja među ljudima različitih nacija, kultura i vjera ponovno procvjeta, danas više nego ikada, kada u mnogim dijelovima svijeta plamte sukobi. , a stradaju nevini ljudi. Uz Karlovački mir, povijest je izvrsno pokazala da je i u najsloženijim situacijama moguće pronaći rješenje i postići dogovor.

U našem zalaganju za mir, obratimo se, dakle, s vjerom našem nebeskom Ocu, riječima pape Franje:

„Gospodine, Bože Abrahamov, Bože proroka, Bože ljubavi, ti si nas stvorio i ti nas pozivaš da živimo kao braća i sestre. Daj nam snagu svakodnevno da budemo oruđe mira; omogući nam da svakog tko nam prijeđe na putu vidimo kao brata ili sestru. Učini nas osjetljivima na molbu naših građana koji nas mole da svoje ratno oružje pretvorimo u oruđe mira, svoju strepnju u pouzdano povjerenje, a našu svađu u oprost. Očuvaj u nama plamen nade da se strpljivošću i ustrajnošću opredijelimo za dijalog i pomirenje. Na taj način neka mir napokon trijumfuje, a riječi 'podjela', 'mržnja' i 'rat' budu protjerane iz srca svakog muškarca i žene. Gospodine, ublaži nasilje naših jezika i naših ruku. Obnovi naša srca i umove, tako da riječ koja nas uvijek okuplja bude 'brat', a naš način života uvijek bude onaj: Šalom, Mir, Salam! Amen.”1