Da li me zaista voliš?

Jedno jutro, ne mogavši spavati ustala sam ranije, negdje oko 4h. Taman da dočekam izlazak sunca. U kući su svi spavali, a ja sam izišla na terasu i prosto sjela da uživam. Vjerujte mi, tu ljepotu Božjih djela nemoguće je riječima opisati. Tako je divno osjetiti svježinu jutra, slušati predivan cvrkut ptica i uživati u mirisu cvjeća i drveća. Sjedila sam tako i osjetila Božju blizinu, kao da je On sjedio kraj mene. I tako sam započela svoj razgovor (molitvu) sa Njime. Zahvalila sam Mu se na danu koji mi je dao, na predivnom jutru. I dok sam Mu se zahvaljivala na svemu, a pri tom Ga i molila da mi „ostvari želje“ On me najednom upita: „Voliš li Me?“ Rekoh Mu: „Pa Bože, naravno! Kako to možeš i pitati, Ti si moj Gospodin i Spasitelj i ja Te volim!“ Zatim me je upitao Bog opet: „Voliš li Me zaista?“ Nisam razumjela što mi je iznova postavio to pitanje. A On nastavi: „Da si na primjer tjelesno bolesna, recimo da nemaš koji od svojih udova ili da si sljepa, nijema ili gluha, bi li me još uvijek voljela?“ Bila sam zbunjena. Pogledala sam na moje ruke, noge i ostale dijelove moga tijela i iznenadila sam se koliko stvari mogu uraditi sa onim djelovima tjela za koje sam mislila da mi pripadaju. A onda sam pomislila na svoje oči. Da li bih i kako mogla voljeti nešto ili nekoga ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislila na slijepe i počela razmišljati kako oni mogu voljeti Boga i Njegova djela ako ih ne vide? A onda se sjetih gluhih osoba. Kako bih bilo što čula ako bih bila gluha? I odjednom, kao da mi neko šapnuo na uho: „Za slušanje Boga ne trebaju ti uši, nego srce.“ A kako bih mogla slaviti Ga bez glasa? Meni je pjevanje nešto što me prožima i ispunja cijeli moj duh. Što bi me onda ispunjavalo, ako ne bih imala glasa? I opet se javio onaj glas: „Možeš ga slaviti iz srca i duše. Slavljenje Boga nije i ne mora uvijek biti sa pjesmom.“ Iako sa malom dozom nesigurnosti, hrabro i odvažno odgovorila sam Bogu: „Da, Oče! Možda mi je teško sad zamisliti, ali iako bi mi bilo teško što sam hendikep, što ne čujem, ne vidim ili ne mogu pjevati, ja bih Te ipak voljela.“ I taman kad sam pomislila kako mi je odgovor savršen, opet se javio Bog sa pitanjem. Upitao me: „ZAŠTO ONDA TOLIKO GRIJEŠIŠ?!” Moj odgovor je bio onaj koji uvijek koristimo kad tražimo neki izgovor: „Ja sam samo čovjek, griješna sam i nisam savršena.” A Bog me prekinu i nastavi: „Pa zašto onda pjevaš samo na svetoj misi? Zašto u danima kada si ispunjena mirom odlutaš tako daleko? Zašto Me se u nekim situacijama stidiš i niječeš Moju prisutnost u tvom životu? Zašto tražiš Moju prisutnost samo u vrijeme slavljenja kad sam Ja tu pored tebe u svakoj sekundi? Zašto mi se samo u danima kada ti je najteže moliš najiskrenije? Zašto kad ti je teško plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam Svoje rame da plačeš na njemu i utjehu koju ti nitko pružiti ne može osim Mene? Zašto Mi se obraćaš (moliš) tako sebično i sa tako malo vjere? Zašto se ne potrudiš širiti Radosnu vijest među svojim bližnjima? Zašto uvijek tražiš neki izgovor kada te postavim u priliku da radiš za Moje ime?“ Moj odgovor bile su moje suze koje su neprekidno klizile niz lice. I koliko god sam tražila odgovor na sva ova pitanja, odgovor nisam pronašla. Nije ga bilo. A kako bi i moglo da ga bude kad je istina sadržana u samim pitanjima. Osjećala sam se neprijatno. Nisam imala nikakvo opravdanje, nisam imala šta da kažem na sve ovo. Samo sam razmišljala o tome kako je život meni darovan i koliko je blagoslovljen. Bog me je stvorio da slavim, a ne da odbacujem taj Njegov dar. Blagoslovio me sa svim talentima da bi Mu služila, a ja sam u većini slučajeva okretala glavu od Njega. Dao mi je Krista, svog Sina. Dao mi Riječ, ali je ja nisam navještala svojim jezikom. Govorio mi uvijek, ali moje uši su bile gluhe. Slao mi svoje blagoslove, ali oči su mi bile slijepe. Slao mi sluge da mi pomognu, ali ja sam ih otjerala da bih sjedila lijeno u svome „začahurenom“ kutku. Bog je uvijek čuo sve moje molitve i odgovarao na njih, ali ja sam bila ta koja nije čula ili vidjela Njegov odgovor. ”DA LI ME ZAISTA VOLIŠ?!” Da, to su riječi koje su odzvanjale u mojim ušima. Sa gorkim suzama u očima i na duši govorila sam Ocu svom: „Molim te, Bože, oprosti mi. Nisam dostojna da uniđem pod krov Tvoj, nisam dostojna da budem Tvoja kći.“ A Bog mi je govorio: „Vidiš dijete Moje, to je Moja milost.” Upitala sam Ga: „Zašto mi stalno opraštaš? Zašto kad znaš da ću opet iznova pasti? Zašto kada znaš da ću Te opet povrijeđivati? Zašto me toliko voliš?” „Zato što si ti moje djelo. Da, Ti si moje najmilije dijete.“ – odgovori mi Bog. „Nikada te neću ostaviti. Kada budeš plakala, i Ja ću plakati sa tobom. Kad budeš skakala od radosti, Ja ću se smijati sa tobom. Kada budeš pala, Ja ću biti tu da te podignem. Kada budeš u nevolji i kada kloneš, bit ću sa tobom, pomoći ću ti. Kada budeš umorna, Ja ću te na rukama svojim nositi. Jer Ja sam sa tobom uvijek i do kraja, i uvijek ću te voljeti.” „Zar me doista toliko voliš?“ – upitala sam Ga kroz suze. Bog ispruži Svoje krvave ruke probodene čavlima i zagrli me. Tog jutra prvi puta sam se iskreno molila.

Marina Vincer