Bura i mirno more (srdžba i blagost)

Koliko li smo se samo puta osjetili povrijeđeno, ljutito, srdito. A znamo da srdžba i nestrpljivost vode ka osveti. Osjećamo tada da je povrijeđena pravda pa želimo osvetu i kaznu. A to je tako suprotno blagosti kojom nas Bog uči – umjerenosti i svladavanju sama sebe. Moramo se boriti protiv srdžbe i nestrpljivosti. Jer, kada srdžba plane, poremeti nam um. Uzburka se sve u nama, kao more pred buru. I onda pokušavamo neku svoju pravdu istjerati, a ustvari nagomilavamo još nepravde, često nevinima. Srdit čovjek škodi i samom sebi. U sebi stvara nemir, buru, vulkan strasti. Ponižava sam sebe, umanjuje si ugled i omalovažava se. Opraštanje smatra slabošću. A ustvari je on tada slab, zaslijepljen. A treba postići blagost, mirno more … Krotkost, ljubiti neprijatelje. Silu ne pobjeđujemo silom, nego ljubavlju i strpljivošću. Blagost je nadmoć razuma, ispravan sud, zrelo životno iskustvo, snaga volje, dobrota, ponizno i dobrohotno srce. I tako se najviše privlače ljudska srca. Svatko bježi pred vulkanom, pred burom. Nagla čovjeka ne podnosi nitko. A strpljiv, blag, staložen čovjek živi sabrano, spreman na sve, ničemu se ne udi, i ništa mu nije nemoguće. Nepravda je križ i treba je podnositi i trpjeti. Potrebno je šutjeti dok bura u nama i oko nas ne prođe. Jer ćemo pogriješiti. Opomenuti, ne vikati. Tuđe pogreške gledati kao svoje – strpljivo i obzirno. Kraj nedaća svih čekati da bura prođe, zasija ono divno sunce poslije kiše i možemo da uživamo u mirnom moru.

Jelena Pinter