Borba srca i razuma

Neprestano se vodi borba između srca i razuma. Ne mogu se do kraja razumjeti. Srce ima svoje razloge koje razum ne može razumjeti (Pascal). Ali, i razum ima svoje zahtjeve koje srce često ne slijedi. Srce se vodi osjećajima, razum logikom. Zbog toga često imamo poteškoća u vjeri. Je li Bog stvorio svijet ili je on nastao velikim praskom? Tko je taj Bog kojeg nikad nismo vidjeli? On je u naše srce usadio zrnce vjere. Na nama je da ga razvijemo ili ugušimo. Mnoge stvari koje srce osjeća i želi, razum ne prihvaća jer mu nisu logične. Srce je središte naših osjećaja. Težnji, čežnji, zanosa, radosti i žalosti, ljubavi. Ono „osjeća“. Razum „misli“. Ne bi trebalo posve vjerovati ni srcu koje se temelji samo na osjećajima, ali ni razumu koje obrađuje činjenice, dokaze. Nego težiti za što istinitijom spoznajom. Ako želimo postati vremenom bolji ljudi, trebalo bi uspostaviti sklad. Sklad koji će omogućiti da nismo napeti, već sigurni u svoje postupke. Vrlo često se borimo sa odlukama, nedoumicama. Srce kaže – pomozi siromahu, prosjaku; razum viče – tko zna na što će potrošiti tvoj novac (cigarete, alkohol, drogu)! No, imamo uzora u mnogim životnim situacijama – Isusa Krista! Zato je i hodao ovom zemljom – da nâs nauči živjeti. A On je tako često pomagao siromasima. A što je sa zaljubljenošću, ljubavlju? Razum se često skoro potpuno „isključi“. Ljudi oko nas primjećuju neke stvari, pokušavaju nas savjetovati, ukazati na neke pogreške, loše postupke, ali ne – tako često srce dobije bitku. Ostajemo zaslijepljeni. Vidimo, primjećujemo samo dobre strane svog partnera, osobe u koju smo se zaljubili. Razum signalizira, no – ne čujemo ga. Često ostaje samo prigušen ton, zvuk, usklik. Zato je bolje u vezu ući iz prijateljstva. Tada još nismo zaslijepljeni drugom osobom, jasnije je vidimo – njene/njegove osobine, karakter, osobnost, interese, navike. Kad srce preuzme glavnu ulogu – već je prekasno. I zato tako često ulazimo u veze koje vrlo brzo propadnu. Srce i razum bore se i prilikom molitve, slično kao kod same vjere. Molimo, a ništa se ne događa, nema opipljivih, konkretnih rješenja. Postajemo nestrpljivi, odustajemo. A vrlo dobro znamo da nam Bog sve daje u pravi tren. Sa prijateljstvom je slično kao sa zaljubljenošću, ljubavlju. Svaku osobu koja nam se nađe „na putu“, koja uđe u naš život, treba najprije upoznati. Ne možemo svakome povjeravati svoje tajne, osjećaje. Pa što i ako nam se neko svidi na prvi pogled? Pomislimo – djeluje ok, kao dobra osoba. Trebalo bi ući u nutrinu, a ne gledati samo vanjštinu. Tako je i sa kolegama na poslu, u školi, na fakultetu. Korektan odnos je svakako bitan, sa svima, no uglavnom samo mali broj ljudi oko nas može se nazvati i postati naš prijatelj. A to je onaj ko nas razumije, ko razgovara sa nama, ko je tu kada nam zatreba; sa kim smo kompatibilni – imamo slične interese, razmišljanja; jednostavno se podudaramo, dopunjujemo. Za obitelj često kažemo da nam njihova ljubav svakako pripada. I često činimo stvari koje im ne odgovaraju, uvjeravajući sebe da nam neće zamjeriti. No, i među obitelji ima svađa, rastava. Ne možemo dovijeka tjerati po svome – dogodit će se da prijeđemo crtu, „prelijemo čašu“. Ako se srce muči i razum će se pobuniti. Iz svega navedenog jasno je – ne dozvoliti borbu srca i razuma, nego ih uskladiti. Razum traži vanjske dokaze, traži da razumije, da bolje upozna onoga koga volimo i da bolje shvati. Prodornija spoznaja izaziva veću ljubav. Otvaraju se oči srca, ostvaruje se unutarnja povezanost. Volim da razumijem i razumijem da bolje (više) volim. Između srca i razuma ne može biti pravog neslaganja. Srce često donosi odluke. Trebalo bi se služiti svojim razumom da uvjerimo srce na koju stranu poći, prihvatiti što je pravo, istini obratiti svoje srce. I još jednom – između srca i razuma ne može biti pravog neslaganja, oni bi trebali da se pomire, dopunjuju. I da nâs zajedno odvedu k Bogu.

Jelena Pinter