Biti bliz drugima (Sućut)

Što znači biti bliz drugima? Jako je bitno biti blizu onima koji trpe. Suosjećati s njima, biti blizu osobe koja pati, ali iskreno. Ne površno. Jer, mi ljudi uglavnom bježimo od patnje, od svoje, a ponajviše od tuđe. U nama rastu nervoza i napetost kada nam drugi govore o svojim problemima. Osjećamo opterećenje u duši i u nama se javlja protivljenje i otpor. Nastojimo ostati izvan dosega neugodnoga i teškoga, a i kada se odvažimo ostati i pristupiti osobi koja je pogođena patnjom, prvo čemu naginjemo jesu tješenje i ohrabrivanje. Ili pak dajemo savjete koji su neumjesni i promašeni, te pritom nerijetko uviđamo da sve to ne koristi nimalo i da se samo nastojimo osloboditi teške obveze istinskoga suosjećanja. Poniranja u osjećaje drugoga, u njegovo stvarno stanje. Ako se prisjetimo ljudi koji su na nas najviše utjecali, koji su nam pružili najviše snage i utjehe, utvrdit ćemo da to nisu bili ljudi koji su nam davali razne savjete i preporuke. Nisu bili takozvani prijatelji koji su nas samo potapšali po ramenu i otišli za svojim poslom. Bile su to osobe koje su nam rekle: „Ne znam što učiniti da ti pomognem, ali u jedno možeš biti siguran: ostajem uza te. Uvijek sam tu kada god ti zatrebam, bilo kada i bilo gdje.“ Pravi prijatelj nije onaj tko ima rješenje, nego onaj koji ostaje s nama čak i kada nema rješenja. I Isus je suosjećao sa nama. Osjećao je trpljenje svoga naroda, glad s gladnima, muku bolesnih, majčinu tugu. Isusa razdire bol do dna njegova bića kada vidi suze svoje djece. Suosjeća s patnicima. Doživljava trpljenje svoga naroda kao svoje vlastito trpljenje. On je razdrt. Slomljen. Na koncu se ta suosjećajna patnja posve očitovala na drvetu križa. Bog nije došao ukinuti naše trpljenje, nego u nj ući. Trpljenje koje podnosi osamljenik itekako se razlikuje od onoga koje se podnosi zajedno s nekim. Trebamo živjeti Božju sućut tako da se ona očituje u našemu životu i u životima drugih. Naš život treba otkrivati, činiti vidljivom Božju sućut. Bog po nama hoće posredovati svoju suosjećajnu prisutnost koja ozdravlja, jača, tješi. Služba prisutnosti znači biti s drugim, ući u njegovu slabost, voljeti ga kao osobu, slušati ga s dovoljno srca. Ljude preobražava svijest da ih se prihvaća, da im se pristupa kao osobi. Mnogi misle da slušati znači sjesti i jednostavno slušati riječi onoga koji govori. Slušati uključuje naše sudjelovanje, našu zauzetost, naše razmišljanje. Slušati srcem, cijelim bićem, tako da drugi može zaključiti da smo „prisutni“ kraj njega. Dobri, milosrdni i suosjećajni postajemo samo u mjeri u kojoj u nama zažive ta Božja svojstva. Na nama je samo da očitujemo njegovu sućut, njegovu blizinu. Mi ne možemo učiniti sve. Moramo ostaviti prostora da Bog govori, pustiti mu da i on bude prisutan. Dok mi odlazimo Bog ostaje.

Jelena Pinter

(prema knjizi „Samoća vjere“, Ivan Ivanda)