Subotica 90.7 MHz     Sombor 95.7 MHz     Novi Sad 90.0 MHz     Niš 102.7 MHz     Vrdnik 88,4 MHz

Vijesti

Biskup Šaško: „Pokušajmo u Crkvi, u obitelji, u društvenome životu progovoriti jezikom malenosti, vječnosti, iščekivanja, zahvalnosti, darovanosti, služenja i radosti“

Biskup Šaško: „Pokušajmo u Crkvi, u obitelji, u društvenome životu progovoriti jezikom malenosti, vječnosti, iščekivanja, zahvalnosti, darovanosti, služenja i radosti“

U organizaciji Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ u nedjelju 11. kolovoza u subotici je završena trodnevna središnja proslava ovogodišnje 109. dužijance.

U sklopu te proslave u petak 9. kolovoza u predvorju subotičke Gradske kuće otvorena je izložba slamarki. Izloženi su radovi s ovogodišnjeg 34. saziva Kolonije naive u tehnici slame iz Tavankuta. Samu koloniju i radove s ovogodišnje Kolonije predstavila je Jozefina Skenderović, predsjednica i voditeljica Kolonije a zatim je izložbu otvorio Ladislav Suknović, predsjednik HKPD „Matija Gubec“ iz Tavankuta. On je zahvalio svim sudionicima ovogodišnje Kolonije na sudjelovanju i radu te na velikom obogaćenju dragocjenog fonda slika i radova od slame.

U večernjim satima na glavnom gradskom trgu održana je tzv. Tamburaška večer u sklopu koje je nastupilo pet tamburaških sastava. Te večeri brojnoj publici mons. Stjepan Beretić predstavio je ovogodišnje „gradske“ bandaša i bandašicu Snežanu Skenderović i Pavla Horvackog. Uz pratnju tamburaša izabrani su i njihovi „pratioci“. To su tri para mladih u bunjevačkim narodnim nošnjama kojih je kao „najlipče“ po nošnji izabrao posebni žiri. Od dvadesetak mladih kao najljepši izabrani su kao prvi Dunja Šimić i Filip Šarćević, zatim Regina Dulić i David Bedić kao drugi i Magdalena Temunović i David Čota kao treći par. Izabranim pratiocima kao i bandašu i bandašici čestitao je i uručio prigodne darove direktor Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ Marinko Piuković. U glazbenom dijelu nastupili su tamburaški sastavi: Ruže, Amajlija, San, Uspomene i Hajo. Te su večeri dodijeljene i nagrade najboljim aranžerima izloga u duhu dužijance. Najljepše su uredili izloge: Slavica Temunović i Marina Piuković; Iris Miljački i Emina Kujundžić te Zorica Ivković, Helena Štrbo i Vesna Čović. Njima je prigodne darove i nagrade uime UBH „Dužijanca“ podijelila Ljiljana Dulić, dopredsjednica Udruge.

U subotu 10. kolovoza Večernju u katedrali-bazilici Sv. Terezije predvodio je katedralni župnik mons. Stjepan Beretić. Na početku Večernje dragog gosta Dužijance 2019. zagrebačkoga pomoćnog biskupa Ivana Šaška pozdravio je domaćin subotički biskup Ivan Penzeš. Večernja molitva bila je pjevana a pjevanje je predvodio katedralni zbor „Albe Vidaković“ pod ravnanjem Miroslava Stantića. U propovijedi mons. Beretić prisjetio se prošlogodišnje Dužijance u Zagrebu: „Bio je to doživljaj za srce, za oko, za uho. Molitvu i zahvalu dužijance čujem u pjesmi Drage Britvića Bože, čuvaj Hrvatsku. Kako moli Boga, da čuva njegov dragi dom i ljude koji blaguju pri oltaru Gospodinovu. I mi želimo da se sliju molitve sve u jedan glas, čuvaj, Bože, ovo sveto tle, blagoslovi nas. Vidjeti bačku mladost u Zagrebu u bunjevačkoj, šokačkoj nošnji, vidjeti toliko mladića i djevojaka 400 kilometara daleko od Dunava – to je doživljaj za oko. Toliko mladih prilazi Gospodinovu oltaru slaviti zahvalnu euharistiju – i to je doživljaj za oko. I pjevanje na onoj zagrebačkoj misi bilo je svjedočki ispjevana vjeroispovijest. Nošnja, ne samo bačka već i ona iz Srijema, mnoštvo mladih i raspjevano zajedništvo – to je sve zajedno doživljaj za srce. I nadasve doživljaj za dušu! I to je naša dužijanca. Pred Bogom se u zahvalnosti ljepotom svečane naše nošnje zna ponositi i dijete i mlado i staro.“

Mons. Beretić zatim je istaknuo da je srce Dužijance zahvala Bogu. Večeras zahvaljujemo Bogu za pokošenu pšenicu, uslišane molitve, zlatna polja. Nema dužijance bez svetoga kruha i bez kaleža, bez mise. Hvala Ti, Bože i za orače i za sijače, hvala ti za sve koji su nam po tvome blagoslovu osigurali novi kruh, istaknuo je propovjednik. Zatim se osvrnuo na aktualni problem iseljavanja, prisjetivši se vjere pradjedova koji su prolazili kroz puno gore životne situacije ali su ostali vjerni Bogu i Gospi. Propovijed je zaključio riječima kardinala Vinka Puljića: „Dužijanca je susret zahvalnog čovjeka s darežljivim Ocem. Nikad nemojte prestati moliti, jer molitva je divno zajedništvo s Bogom“.

Dok se pjevao Magnifikat bandaš i bandašica Snežana Skenderović i Pavle Horvacki prinijeli su na oltar ovogodišnju krunu Dužijance koju je i ove godine izradila slamarka Jozefa Skenderović iz Subotice. Kruna simbolizira rad i mar naših zemljoradnika kojim sebi i svojim obiteljima kao i mnogim drugima privređuju kruh svagdašnji. Ona simbolizira zahvalu Bogu za kišu „ranu i kasnu“ i na svim milostima ali i želju bunjevačkih Hrvata da ostanu u savezu s njim, da ostanu vjerni njemu, svojoj Katoličkoj Crkvi i svom hrvatskom narodu – bunjevačkom rodu. Na kraju Večernje okupljenim vjernicima obratio se i biskup Šaško, koji je izrazio svoju radost što može biti dionik slavlja 109. dužijance, prisjećajući se sa zahvalnošću svega onoga što je prošle godine doživio na manifestaciji „Dužijanca u Zagrebu“.

Nakon Večernje u katedrali risari i risaruše koji su ove godine sudjelovali u manifestaciji Takmičenja risara položili su vijence na spomenik Risaru i na bistu mons. Blaška Rajića, utemeljitelja crkvene Dužijance. Ovi spomenici nalaze se u parku pored Gradske kuće. Risare su pozdravili i zahvalili im na njihovu radu i ljubavi prema Dužijanci, mons. Beretić i mons. Andrija Anišić, predsjednik UBH „Dužijanca“ i župnik župe sv. Roka. Risari su zatim na pozornici u središtu grada u živoj slici prikazali tzv. risarsku pogodbu. Oživjeli su nekad drevan način pogodbe o cijeni rada, koja se često događala upravo ondje u središtu grada u sjeni Gradske kuće.

Nakon smotre risara slijedila je folklorna večer na kojoj su nastupile skupine: HKC „Bunjevačko kolo“ – Subotica; KUD „Vuk Karadžić“ – Temerin; HKPD „Matija Gubec“ – Tavankut; OKUD „Mladost“ – Subotica; KUD „Mirče Acev“ – Prilep, R. S. Makedonija; MKC „Népkőr” – Subotica; KUD „Đoko Patković“ – Bobota, Republika Hrvatska; HKUD „Kolo“ – Subotica; OKUD „Mladost“ – Subotica. Voditelji večeri u petak i u subotu bili su Gordana Cvijin i Matiša Dulić.

Nedjeljno slavlje Dužijance započelo je tradicionalnim ispraćajem bandaša i bandašica iz crkve Sv. Roka u kojoj je godine 1911. proslavljena prva Dužijanca. Mons. Anišić pozdravio je „gradskog bandaša i bandašicu“ te bandaše i bandašice iz Sombora, Svetozara Miletića, Žednika, Đurđina, Tavankuta, Male Bosne i Mirgeša. On je u zajedništvu sa župnim vikarom Draženom Skenderovićem blagoslovio i ispratio tu divnu „četu“ djece i mladih u bunjevačkoj narodnoj nošnji. Na misu zahvalnicu u katedralu iz te crkve pošle su i poznate „Kerske kraljice“ sa s. Silvanom Milan i s. Jasnom Crnković te pratioci bandaša i bandašice.

Obredom i blagoslovom bandaša i bandašice organizatori žele sačuvati uspomenu na mons. Blaška Rajića, župnika te župe, kao i na samu crkvu Sv. Roka u kojoj je on slavio prvu dužijancu u crkvi te Katoličko divojačko društvo, koje je sve do II. svjetskog rata bilo organizator te manifestacije. Prije samog blagoslova mons. Anišić je istaknuo: „Draga djeco i mladi obučeni u bunjevačke narodne nošnje. Vi ste radost i budućnost naša. Ulicama našega grada proći ćete danas u svojim prekrasnim nošnjama. Neka svaki vaš korak i svaki vaš smiješak slave Gospodina. I neka s vašeg lica sja ponos što ste sinovi hrvatskog naroda – bunjevačkog roda. Neka se sva ova ljepota, milina i ponos sliju u jednu jedinstvenu zahvalu Bogu za ovogodišnju žetvu, za kruh svagdašnji na misi zahvalnici u našoj katedrali.“

Misa zahvalnica 109. dužijance u subotičkoj katedrali-bazilici Sv. Terezije počela je svečanim ulazom djece i mladih u narodnim nošnjama na čelu s bandašom i bandašicom te katedralnim župnikom Beretićem koji ih je dočekao. Na misi, najvažnijem događaju u proslavi Dužijance koja svake godine okupi najveći broj vjernika, nazočni su bili i mnogi predstavnici mjesne vlasti i hrvatskih udruga. Prije početka koncelebriranoga euharistijskoga slavlja koje je predvodio biskup Šaško, a koje je izravno prenosila Radio Marija, sve okupljene pozdravio je domaćin biskup Penzeš. Među koncelebrantima bila su i četvorica ovogodišnjih mladomisnika Subotičke biskupije.

Biskup Šaško prisjetio se prošlogodišnje Dužijance u Zagrebu „sa zahvalnošću Gospodinu na svjedočanstvu koje pružate, čuvajući i prenoseći dragocjenu predaju, budeći oduševljenje za budućnost“. Prenio je pozdrave i blagoslov kardinala Josipa Bozanića. „S nestrpljenjem sam čekao ponovno zajedništvo, da bih ovdje, na izvoru, još dublje pronicao i razmatrao čudesni splet vrednota koje su spojene u Dužijanci: vjera u Boga, prepoznavanje dostojanstva čovjeka, suradništvo sa Stvoriteljem, ljubav prema bližnjima, poštovanje stvorenoga svijeta, kultura i identitet bunjevačkih Hrvata, zahvalnost za darove, veličina koja služi, poniznost koja vidi vječnost“, istaknuo je biskup Šaško. Rekavši kako se u nas, pritisnute raznim kušnjama, može uvući nesigurnost i tjeskoba, biskup je istaknuo kako „ovdje ponovno susrećemo Božju riječ koja ponavlja svakomu od nas, a naročito nama kao zajednici vjernika, kao Crkvi: Ne boj se stado malo“.

Misa je počela blagoslovom klasova žita ovogodišnje žetve koji su kasnije podijeljeni svim sudionicima na misi, a zatim je biskup Šaško pošao po katedrali i blagoslovio okupljene. Na misi su Božju riječ čitali bandaš Pavle i bandašica Snežana. Molitve vjernika predmolili su mladi u narodnim nošnjama. Oni su na oltar prinijeli i euharistijske darove i plodove zemlje a bandaši i bandašice iz mjesta u kojima se također slavi Dužijanca pokazali su biskupu gostu simbole svojih ovogodišnjih Dužijanci. Krunu ovogodišnje Dužijance prinijeli su bandaš i bandašica a starješine ovogodišnje Dužijance prim. dr. Marko Sente i Lazar Cvijin, prinijeli su somun kruha. Na misi je pjevao katedralni zbor pod ravnanjem Miroslava Stantića.

U propovijedi biskup Šaško osvrnuo se na Isusove riječi „Ne boj se malo stado! Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce. Blago onima koje gospodar, kada dođe, nađe budne. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati“, napomenuvši kako u njima možemo čitati i najveće zapreke za ljudsku sreću i nedostatke u našim suvremenim društvima. „No, Isus nam daje sebe i Radosnu vijest da bismo se trajno vraćali na ispravan put, naime onaj koji vodi prema ispunjenosti koja liječi bolesti naše suvremenosti“, istaknuo je biskup Šaško. Taj Isusov odgovor vidi i u Dužijanici koja je sažetak mudrosti, životnoga iskustva, ljudskih očekivanja i kulturalnih oblika, sposobnih prenositi duboki smisao.

Upozoravajući na brojne strahove čovjekove svakidašnjice upozorio je i na mogućnosti i načine oslobođenja od straha među kojima su i vrednote Dužijance: „Isus je donio, Isus jest Radosna vijest. Razlog njegova utjelovljenja i trpljenja, udioništva u našoj ljudskosti; svrha njegova naviještanja jest vraćanje radosti, pohvala malenosti koja – zahvaćena Bogom – pokazuje veličinu.“

Svijet trajno donosi prijetnju i strah te obescjenjuje malenost. Kršćanstvo i kultura koja iz njega proizlazi dokida strah i pokazuje snagu malenosti. To nije bespomoćnost, nego otajstvo ljubavi i rasta, nasuprot otajstva zla i zatvorenosti.  U Dužijanci, ispod veličanstvenih remek-djela, leži mudrost i snaga malenosti, snaga radosti koja provire iz svakoga dijela njezina izražaja; iz naizgled nevažnih detalja koje njeguje i primjećuje ljubav. U susretu s time uvijek me privuče ljepota koja je izvezena na rubovima; radost koja se vidi u raznim cvjetnim motivima na širokim plohama platna, na vašemu ruvu. Ta radost je ‘šling’ koji otvaranjem malih praznina mijenja jednoličnost i u njoj dopušta vidjeti radost i maštovitost. Sve je to čovjek u ovome kraju učio i pohranio u sebi od mudrosti malena sjemena, rekao je biskup Šaško.

Zatim je upozorio na opasnosti oslanjanja na zemaljsko te je naglasio potrebu okrenutosti prema vječnosti: Kao što vrijedi da nam je srce tamo gdje nam je blago; tako vrijedi i da se možemo osloniti na nekoga onoliko koliko je čvrsto ono u što vjeruje. Razumljivo je da će netko komu je prolaznost najveća vrijednost moći ponuditi i prolazni oslonac, a onaj tko se oslanja i sam na Boga i vječnošću mjeri svoj život, moći će biti jamstvo – bez obzira na ljudsku slabost – da su te vrijednosti trajne. Tomu nas uči Dužijanca koja je neodvojiva od vjere i od euharistije. Ona će pokazivati puno toga što je vidljivo; može se činiti da je težište na izvanjskome. Međutim, Dužijanca živi od vječnoga. Ona je odraz i odjek vjere u vječnost po uskrsnuću i prisutnosti Isusa Krista.

Biskup Šaško istaknuo je i važnost bdjenja i čekanja pronalazeći te vrednote i u Dužijanci: Dužijanca u sebi ima ugrađeno čekanje. Ali, čekanje stvara napetost i muku na koju smo danas sve manje spremni. Osobito u velikim gradovima, u ubrzavanju poslova ostaje dojam da su sekunde važne, izazivajući nervozu i nemir, a Božja nas priroda uči drukčijemu stavu: za rast biljke, za vidljivost plodova potrebno je vrijeme; izjednačili smo dan i noć, ali smo izgubili nužnost izmjene susreta sa suncem i mjesecom, s vjetrom i kišom, nicanjem trave i opadanjem lišća; sada se i rađanje i rast djeteta želi ubrzati, ali smo izgubili ljepotu divljenja do te mjere, da i sama djeca djeluju suviše i smetaju.

Naš je Gospodin u stvoreni svijet upisao čekanje kao važnu sastavnicu života koja se ne dopušta odstraniti. Uzalud se suvremenom tehnologijom želi ostaviti drukčiji dojam. Taj dojam kao krajnji učinak može imati samo nemir i razdražljivost na svim razinama, a ostaje istina da vrijeme traži vrijeme! Pa tako i strpljenje, a i u samoj je riječi sadržano i trpljenje. Budući da iščekivanje rađa i trpljenje, nastoji ga se ukloniti, a Bog nam na razne načine ponavlja: Nauči čekati. Zašto? Čekanje hrani vjeru i nadu, ali to je ponajprije zato što ‘čekanje i čekati’ pripadaju ‘glagolima ljubavi’.

Sluga koji je čekao srcem, koji je bio ustrajan, u konačnici se susreće s ljubavlju gospodara. Mogli bismo reći da je ovo Evanđelje iz vremena došašća neobično upalo u ovo ljetno doba, kada se čini da su ljudi dugo budni; pa možda baš sada možemo bolje shvatili da je kršćanska budnost – budnost srca, budnost ljubavi.

U završnom dijelu propovijedi mons. Šaško sažeo je mnoge vrednote i poruke Dužijance „koji imaju snagu ne samo zaliječiti suvremenost, nego ju obnoviti i dati novu snagu“. Očito treba poći od malenosti, od poniznosti koja brzo uviđa što nas nadilazi, da ne budemo oholi; s pomoću nje brzo uočavamo prolaznost i istinu da nas ništa prolazno ne može ispuniti te da u nama živi čežnja za vječnošću. Pozornost prema malenosti pak rađa osjetljivost za darovanost, osjetljivost prema bližnjima, sućut prema ljudskomu trpljenju. Iz njega se razvija zajedništvo, baš kako vidimo u Dužijanci: zajedništvo ljudskosti, prihvaćanja, zajedništvo rada i slavlja. U svemu tome isprepleteno je iščekivanje, strpljivost i zahvalnost na daru. Konačni plod je služenje bližnjima, poštovanje i radost u radosti drugoga čovjeka. Dužijanca ni u jednome svome dijelu nema nasilje… Nasilje je dokinuto snagom Kristova križa, vidljivoga u domovima; vidljivoga na predmetima, na odjeći, na poljima, raskrižjima, u ustanovama…

Nakon svega, kada vidimo što je stvorilo predivnu živu baštinu Dužijance, pokušajmo u Crkvi, u obitelji, u društvenome životu progovoriti jezikom malenosti, vječnosti, iščekivanja, zahvalnosti, darovanosti, služenja i radosti, pozvao je biskup Šaško izrazivši uvjerenje da se „taj jezik, temeljno jezik milosti, razumije svugdje. On po Dužijanci uvijek donosi radost. I nikada nije kasno učiti jezik otajstva ljubavi.“ Nastojmo danas, negdje ‘na rubu našega života’, otvoriti prostor za Kristov dar, poput šlinga, dopustiti da kroz taj otvor uđe vječnost koja preobražava, liječi i donosi plodove. Sigurno postoji neka slamnata vlat, neznatna, koja nam se nudi za novu radost, zaključio je biskup Šaško, poručivši: „Krist nam je svojim uskrsnućem i svojim Duhom u ruke, u srce, položio dragocjenu nit i prepustio nam da ljubavlju izvezemo radost za svoje bližnje, u kojoj je i naša radost“.

Misno slavlje završilo je pjevanjem zahvalnice „Tebe Boga hvalimo“.

Poslije mise krenula je „svečana povorka“ na čelu koje je uz organizatore išao biskup Šaško s drugim uglednim gostima Dužijance 2019. Slijedili su konjanici, svečane zaprege, te brojni stari, mladi i djeca i čitave obitelji u narodnim nošnjama. Ulicama grada Subotice prošli su i članovi pojedinih Kulturno-umjetničkih društava, kako subotički tako i gostujućih. Vrhunac povorke činili su bandaši i bandašice iz svih mjesta u kojima se slavi Dužijanca, pratioci bandaša i bandašice te katedralni mali bandaš i bandašica i konačno bandaš i bandašica 109. dužijance Pavle Horvacki i Snežana Skenderović.

Oni su na svečanoj bini u prigodnoj slici s domaćinima „salaša“ dočarali kako je nekoć izgledala obiteljska Dužijanca na bunjevačkim salašima. Bandaš je „obavijestio“ domaćina da je žetva gotova te mu je predao vijenac od pokošenog žita koji je isplela bandašica a koji je on nosio na šeširu. Zatim je domaćica salaša poškropila bandaša i bandašicu vodom i mekinjama da i iduće godine pšenica bude čista kao voda i da je bude puno kao mekinja. Zatim je bandašica gradonačelniku predala kruh koji je bio blagoslovljen na misi zahvalnici.

Gradonačelnik ga je primivši ga u ruke pokazao na sve četiri strane grada te održao prigodni govor u kojem je među ostalim rekao da slavljenjem Dužijance kao naslijeđa prošlih generacija, naših predaka, „koji su u srž svog i našeg bića utkali univerzalne vrijednosti: predanost, marljivost, slobodu, požrtvovanje, Subotica je uspjela razviti se, održati, ojačati i izrasti u zajednički dom 21 nacije, koje složno žive, u komšijskoj i bratskoj ljubavi i skladu“. Istaknuo je da slavlje Dužijance u sebi ima vrednote koje nadilaze mjesne okvire naglasivši da je „Dužijanca biser u besprijekornom snopu klasja raznolikosti Srbije“. Uz zahvalnost svima koji su se pridružili svečanosti Dužijance gradonačelnik je istakao da je zajedništvo, koje očituje Dužijanca, „snaga, čvrsti oslonac i uporište, koji omogućavaju da se otvorenog srca suočimo s izazovima koje nam donosi suvremeni svijet“.

Brojnoj publici okupljenoj na Trgu slobode u Subotici obratio se i osobni pokrovitelj 109. Dužijance Tibor Navracsics koji je među ostalim rekao: „Sve ovo što sam danas vidio i doživio, taj zanos i tu ljepotu koja zrači na licima sudionika, ali i gledatelja, učvrstilo je moje uvjerenje kako je ovo manifestacija koja zaslužuje da se o njoj govori i piše ne samo na lokalnoj ili nacionalnoj razini, nego i u širim europskim okvirima, čemu ću i ja ću sa svoje strane nastojati pridonijeti“. Slavlje na subotičkom glavnom gradskom trgu završilo je velikim bunjevačkim kolom u koje su se uhvatili ne samo sudionici ovogodišnje Dužijance nego i mnogi iz publike.

Slavlje 109. dužijance završilo je posjetom grobu Blaška Rajića na koji su znak zahvalnosti što svom narodu baštinio Dužijancu, bandaš i bandašica položili vijenac od žita i cvijeća uz prigodnu molitvu koju je predvodio mons. Anišić dok je Božju riječ pročitao Marinko Piuković, direktor UBH „Dužijanca“ a poruku Blaška Rajića koju je on uputio svojim nećacima dok je bio u zatvoru, pročitao je dr. Ivica Ivanković Radak, predsjednik Katoličkog društva „Ivan Antunović“.

Slijedilo je Bandašicino kolo na trgu u središtu grada koji je bio potpuno ispunjen onima koji vole Dužijancu i poštuju lijepe bunjevačke običaje. U činu svečanog početka bandašicina kola sve prisutne je pozdravio mons. Anišić, uime Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ koja je organizirala i tu 109. dužijancu i još jednom je publici predstavio bandaša i bandašicu koji su zatim recitirajući poznatu bunjevačku pjesmu „Kolo igra, tamburica svira“, pozvali sve prisutne u kolo. Zatim su poveli veliko bunjevačko kolo i čitav trg je tada započeo igru i ples koji je trajao do ponoći.

Izvor: IKA

13 kolovoza 2019

Nema komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *