Subotica 90.7 MHz     Sombor 95.7 MHz     Novi Sad 90.0 MHz     Niš 102.7 MHz     Vrdnik 88,4 MHz

Duhovni kutak

Ljubav sve pobjeđuje

Ljubav sve pobjeđuje

Prije nego li sam postala majka, sanjala sam o svojoj djeci, o svom odnosu prema njima i suprugu, o primjeru kakav ćemo pružati svojoj djeci. I u teoriji i mojim mislima sve je to djelovalo idealno, savršen san o savršenoj djeci, savršenoj obitelji i meni kao savršenoj majci. No, ruku na srce, tek kada sam postala majka uvidjela sam koliko je bilo nesavršeno to moje poimanje majčinstva, supruge, uopćeno obiteljske žene. Uvjerena sam bila da je uloga majčinstva lagan zadatak. Mislila sam da je jedina stvar koju moram učiniti biti pribrana i strpljiva, puna ljubavi prema svojoj djeci i suprugu. Po prirodi jesam strpljiva osoba pa je djelovalo kao da to neće biti problem. I doista, iz početka sa rođenjem prvog djeteta, sve je išlo lijepo i glatko, sve obveze sam riješavala bez imalo problema, prepreke na koje sam nailazila sam bukvalno prelijetala. I onda, nakon godinu dana, postala sam majka po drugi put. Predivno iskustvo, presretni svi, moja obitelj a ponajviše ja, kao sustvarateljica još jednog novog života, Božja suradnica. To su bili osjećaji koji su me obuzimali prvih mjeseci. Od nedavno, saznadoh da sam trudna po treći put (u tri godine). Nakon rođenja drugog djeteta, počela sam primjećivati po sebi promjene. Koliko je rasla ljubav i briga za djecu (i koliko su rasla djeca i postajala sve živahnija) toliko mi polako ponestajalo strpljenja, ali ono najbitnije je to da je iz mene počela izbijati neka ljutnja koju nisam ni znala da je posjedujem. Naljutim se u trenutku, na velike stvari ali i na najobičnije sitnice, potpuno nebitne.
Do nedavno su mi svi govorili kako imam zlatnu djecu, lijepo vaspitanu, divnu i poslušnu. I doista jeste tako. Ali nekako, kao da sam tek sada počela uviđati da su oni poput sve druge djece, živahna i nestašna i da nisu ništa posebniji ili specijalni naspram drugih (iako za mene jesu i bit će uvijek specijalni i posebniji).

Znate, naiđu trenuci kad se nađete u trgovini ili u parku, pa vam dijete zahtjeva da mu nešto kupite ili da ga pustite na vrtešku ili da se valja u blatu, pa kada ga odbijete krene histerija. Naiđu trenuci kada nakon desetog opominjanja da prestanu sa vikom i galamom osjetite poglede prolaznika ili kada po trideseti put zovete dijete da obuje i lijevu cipelu ili prestane trčati po kući, shvatite da ste ljuti i da one divne nježne pjesme i uspavanke zamjenjuje strogi ljuti glas, koji ni ja ne bih htjela čuti. I tada pomislite da ste potpuna suprotnost od one savršene majke kakvom ste sanjali da ćete biti. Tada u tim trenucima, potrebno je zastati, udahnuti duboko i razmisliti je li sve to vrijedno ljutnje. Za one koji nemaju djece vjerojatno se to čini kao nešto najlakše za učiniti, ali nije tako. U trenu kada si u žurbi i kada te obuzme nervoza i taj osjećaj ljutnje, doista je teško iskontrolirati sebe i svoje osjećaje. I prođe taj osjećaj za tren, ali nekad zna biti i kasno jer smo već povisili ton, nešto rekli u nalijetu besa što nismo ni pomišljali da bi izišlo iz naših usta, možda slomili omiljenu zdjelicu jer je to prvo bilo na dohvat ruke kako bi se ispuhali. Teško je, a ono što bi trebali učiniti ako se pronađete u nekoj od ovdje napisanih rečenica je prikazati sebe i svoje osjećaje Bogu, prikazati Mu svoju ljutnju, svoje nestrpljenje, svoje nezadovoljstvo i moliti ga za oproštaj, za snagu, za milost da nas obaspe svojom mudrošću, da znamo prepoznati takve trenutke kada su u nastajanju i pokušati ih izbjeći ili spriječiti. E, to je moguće, možemo sebe mijenjati, ali samo uz Božju pomoć. Sami ne možemo nikako, to sam i sama iskusila. Bog jedini ima moć da nas mijenja, prepustimo Mu se, Njegovoj volji. Pomislimo samo na one lijepe trenutke koje nam daje u životu, pa i meni sa mojom divnom djecom i ovim trećim koje je na put. Sve te trenutke nježnosti i ljubavi koje mi iskazuju kada se mazimo, kada me nježno poljube ili kada ih milujem po toj njihovoj svilenkastoj nestašnoj kosi. Blagoslovljeni smo, obasuti Njegovom ljubavlju i brigom za nas, a jedino što traži od nas je da Mu vjerujemo da će da se brine i da nas vodi onako kako On zna da je najbolje. Iz brige da li će sve biti dobro, da li ćemo uspjeti sve stići odraditi što smo isplanirali za taj dan, da li ćemo stići pripremiti ručak ili pospremiti kuću, izglačati rublje zaboravljamo na ono najbitnije, a to su međuljudski odnosi, najprije sa našim najbližima, posebno djecom kojima je pažnja i ljubav najpotrebnija, a potom i sa drugim ljudima koje susrećemo. Jedna prijateljica mi je rekla jednom prilikom da od svega što je doživjela u roditeljskoj kući, najviše se sjeća majčinih i očevih zagrljaja, poljubaca, ljubavi i razgovora. A to je ono najbitnije, pružiti svojim najmilijima ono što i mi očekujemo od njih – LJUBAV. I zato neka nam ohrabrenje u svim napastima i kušnjama, u nalijetima ljutnje bude upravo rečenica svetoga Pavla apostola iz Prve Poslanice Korinćanima 13.poglavlje 13.redak gdje kaže: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.“ Jer ljubav – ljubav sve pobijeđuje.

26 listopada 2018

Nema komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *